SVAKODNEVNO U 7:30 “Poniznost je hod u istini”

ČITANJA:

1Sam 1,24-28;

Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8;

Lk 1,46-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje! Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Božju tumači o. Stanko Pažin:

Dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, nalazimo se na početku još jednoga dana i pozvani smo zahvaliti Bogu za sva ona lijepa, dobra i velika djela što nam je On učinio. Pred nama i ovoga jutra stoji dragocjeni lik od kojega smo kao vjernici pozvani trajno učiti. To je lik Blažene Djevice Marije.

Ovoga jutra ulomak iz Lukina evanđelja donosi nam Marijin hvalospjev ili takozvani Marijin Veliča. U susretu Marije i Elizabete, dok nosi Krista pod svojim srcem, ispunjena i nadahnuta snagom Duha Svetoga, Marija kliče: “Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju (Lk 1, 46–47).” Zašto? Zato što je Bog pogledao na neznatnost službenice svoje (usp. Lk 1,48). Marija ni u jednom trenutku, nakon veličanstvenog Božjega zahvata u njen život, nema potrebu istaknuti sebe, svoju sposobnost, svoju pobožnost, svoje kreposti, nego veliča Boga i zahvaljuje što joj je velika djela učinio Svesilni (usp. Lk 1,49). Ovdje nas Marija sve želi poučiti o jednoj vrlo važnoj kreposti koja nam je svima potrebna i koja je neophodna za rast i napredak u duhovnom životu, a to je krepost poniznosti. “Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost (1Pt 5,5)” ili kako pjeva Marija u svom Veliča: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne (Lk 1,52).”

Da, našega Boga osvaja stav poniznog stvorenja. A Što znači biti ponizan? Znači li to obezvrjeđivati sebe? Nipošto! Jedna od, meni osobno, najljepših definicija poniznosti je ona što je izriče sveta Terezija Avilska, karmelićnka i crkvena naučiteljica. Ona kaže: “Poniznost je hod u istini”. Dragi slušatelji, poniznost je hod u istini. To znači zauzimanje poniznog stava stvorenja pred svojim Stvoriteljem iz kojega smo kadri uvidjeti svu onu bijedu koja proizlazi iz naše ranjene ljudske naravi i doći do spoznaje da bez Njega ne možemo učiniti ništa. Takav stav nas ne treba obezvrijediti, ali nas poziva da sve svoje stavimo u Gospodina. To nas najbolje može naučiti Marija. Ona je svojom neznatnošću osvojila srce Božje i Bog je preko nje učinio velika djela cijelom čovječanstvu. Svjesna svoje neznatnosti ona još više postaje svjesna veličine djela koja s njom izvodi Svesilni. Gledajući u Mariju koja hodi u istini, i koja je potpuno predana volji Božjoj, pozvani smo danas moliti s cijelom Crkvom na čelu s Marijom:

O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sam! Upravo ovaj Kralj svih naroda, rodit će se od Djevice Marije, doći će i osloboditi nas iz crnog jada bijede i grijeha. Dođi, Gospodine Isuse!