SVAKODNEVNO U 7:30 P. Niko Bilić: "Da!" iz Marijina srca

ČITANJA:

vl.: Iz 61,9-11;

Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8;

Lk 2,41-51

Tekst evanđelja:

Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad Isusu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče.

I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

Riječ Božju tumači p. Niko Bilić:

Dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkoga radija, kako ste zadovoljni sa svojom kosom. Je li vam lijepa frizura, počešljana, dotjerana? Jeste li možda, kao ja, već primijetili kako vam je kosa dobrano ispala? Kao i toliko puta, Gospodin Isus, dobar Učitelj vraća nas na naše svagdanje ljudske stvari koje dobro poznajemo. Samo svojom snagom i voljom ne mogu odrediti koliko će mi i kada kosa posijediti.

Hvaljen Isus i Marija! S posebnim osjećajem progovaram vam danas, u subotu u kojoj u Crkvi slavimo Srce Marijino. Ispred našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu nalazi se poznata župna crkva Bezgrešnoga Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu koja danas ima svoj dan. Ondje je 20. svibnja preuzvišeni g. nadbiskup Giorgio Lingua, papinski nuncij u Hrvatskoj, otvorio milosnu godinu sv. Ignacija o 500. godišnjici njegova obraćenja.

Prema redovitu liturgijskom rasporedu čitanja, danas slušamo odlomak iz Matejeva evanđelja (Mt 5,33-37) u kojemu Učitelj u okviru svojega programatskoga Govora na gori poučava o zakletvi i o zavjetovanju, o snazi ljudske riječi. Hoće li nas završetak ovoga odlomka podsjetiti na zasigurno bujnu, lijepu, graciozno uređenu kosu Isusove Majke Marije?

Gospodin i Učitelj očito uspostavlja bitnu novost i za razliku od “starih” (Mt 5,33) stvara zajednicu novih – novih ljudi, svojih učenika koji svoj život zasnivaju na snazi njegove osobe. Samoga sebe izlaže, već četvrti put u svom govoru ponavlja “a ja vam kažem” (Mt 5,34 usp. 5,22.28.32.39.44).

Učitelj Isus obraća se izravno cijelom onom silnom svijetu koji je pohrlio za njim iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije (Mt 4,25). Kaže im “vi”, u množini: “Čuli ste.” (Mt 5,33), “Ne kunite se!” (34), “Vaša riječ” (37). Ali zatim, nastavlja tradiciju Svetoga pisma, kakvu primjerice dobro pamtimo iz Deset zapovijedi. Jasno pokazuje kako Riječ Božja stvara zajednicu, ustanovljuje jedinstvo. Uspostavlja dijalog i govori u srce slušatelju. Dodiruje neposredno njegovu osobu, njegov “ti”. Na takav način Isus ponajprije podsjeća na drevni Zakon: “Ne budi krivokletnik! Podaj Gospodinu sve ono na što si se obvezao i prisegnuo!” (Mt 5,33).

Neće li nas odmah podsjetiti na praoca Jakova koji nakon prvoga susreta s Bogom polaže zavjet da je spreman prihvatiti u svoj širini ono što mu Bog daje i da će od svega toga desetinu posvetiti Bogu (Post 28,22)? S još većim poštovanjem mislimo na majku Anu koja spremno sina Samuela posvećuje Bogu u službu. Dobila sam ga na dar, kaže, sada ga dajem na dar (usp. 1 Sam 1,28). Majčinsko srce zna što to znači i kakav je zavjet položila (usp. 1 Sam 1,11).

Već Stari zavjet poznaje, evo, veličinu naših ljudskih riječi. Sâm Bog priznaje im vrijednost i dostojanstvo. Kakvo im je silno značenje! Kod nas upravo ova svijest najbolji je lijek protiv psovke, te mrske ljage na tkivu našega hrvatskoga naroda.

I zaključak Učitelja na gori upozorenje je da budemo skromni s riječima. Odrješit je Isus u pouci: svaki višak i preobilje riječi dolaze od Sotone (Mt 5,37). Sam je iskusio kako mu je u početku, nakon produžena posta u pustinji, Napasnik htio diktirati što da govori. Pokušao je svoje riječi staviti u Kristova usta, pozivljući: “Reci!” (Mt 4,3).

Danas, kad gledamo na Srce Marijino, odmah ćemo uočiti kako nam je Marija u tome prvorazredan uzor. Od prvoga susreta s Božjim glasnikom, prije nego govori, ona najprije “promišlja kakav bi to bio pozdrav” (Lk 1,29). Već tu je na djelu njezino živo srce u kojem će pohranjivati sve riječi i zbivanja, prebirati ih (usp. Lk 2,19.51). Marijino Srce zacrtava onu refleksivnost koja će biti središnje otkriće i prinos sv. Ignacija Lojolskoga povijesti kršćanske duhovnosti. Bog nam se ne objavljuje samo po Pismu i Crkvi, po sakramentima, Učiteljstvu i po nekim izvanrednim objavama. Po onom što nam se događa, po iskustvu koje iz dana u dan u duši prolazimo, Bog nam može otkriti svoju volju.

Koliko Marija pruža primjer za njegovanje unutarnjega čovjeka dokazuje njezina poznata šutljivost od početka do kraja Evanđelja. Najprije, na prvu anđelovu riječ ne daje nikakva odgovora. Tako će to biti i u Betlehemu, kad za njih nema mjesta, i u Egiptu, dok bježe pred Herodom, pa zatim kad dođe po Učitelja, Sina svoga, kad se bude govorilo da je izvan sebe. Povrh svega pod križem ona je bez riječi.

Gabrijel, nakon pozdrava, obilno iznosi Božju objavu i objašnjenje u sveukupno osam biblijskih redaka (Lk 1,28.30-33.35-37). A, Marija za sebe uzima tek prostor za potpitanje “Kako?” (Lk 1,34) i za konačan, kratak, a sudbonosan odgovor: “Neka mi bude!” (1,38). Njezina je riječ “Da!” Bogu. Skromno, krajnje odmjereno! Ista riječ vrijedi i u tajni nezabilježenoga susreta s Uskrslim i u onoj jednodušnoj postojanoj, molitvi s Isusovim učenicima poslije toga (Dj 1,14).

U pouci o zakletvi Gospodin Isus izravno govori “ti” i u svojoj vlastitoj, novoj odredbi (Mt 5,36). Novi čovjek sluša u izravnom dijalogu. Učitelj prodire izravno do mene, do moje glave. Upozorava pritom na moju vrlo ograničenu moć. Premda je za drevnu starozavjetnu antropologiju srce središte osobe, sjedište pameti i izvorište riječi, Isus, zanimljivo, ističe glavu. Pogađa izravno ono što danas iz biologije i medicine svi znamo. Mozak u glavi najsloženiji je i najčudesniji Božji dar čiju veličinu tek istražujemo i otkrivamo. Dužan sam s poštovanjem paziti na svoju glavu. Ne smijem je zlorabiti za napuhane riječi.

Kad nam Gospodin pred oči stavlja sveti grad Jeruzalem, kad nam uzdiže pogled na Božje prijestolje i njegovo podnožje, hoće li nam odmah u pamet dozvati proroka Izaiju, koji je u Hramu zastao pred čuvenim veličanstvenim viđenjem prijestolja na kojemu stoluje Gospodin, božanski Kralj (Iz 6,4)? Prijestolje bijaše toliko golemo, silno i uzvišeno, te je samo rub kraljevskoga plašta bio dovoljan da ispuni prostor svetišta (Iz 6,1). Isus će još jednom, u drugom dijelu Evanđelja, kad o istom oprezu sa zakletvom bude u raspri s pismoznancima i farizejima, upozoriti da je nebo prijestolje Božje (Mt 23,22).

Izaiji je jasno. Sam svjedoči: “Vidio sam Gospodina” (Iz 6,1). U Novom zavjetu te će riječi postati blaženo svjedočanstvo o susretu s uskrslim Isusom – i kod Marije Magdalene (Iv 20,18) i kod apostola koji govore svojemu drugu Tomi (Iv 20,25).

Još nam je važnije uočiti kako se Gospodin svojim zabranama vraća na početke Pisma. Širi naš pogled na Božje stvaranje. Isus upozorava na nebo (Mt 5,34) i zemlju (35). Izvrstan je to podsjetnik da poslušamo Papin poziv i iznova u 21. stoljeću svom dušom krenemo u poštovanje i njegovanje svega stvorenja, koje nam Bog iz ljubavi povjerava.

p. Niko Bilić iz Družbe Isusove, Fakultet filozofije i religijskih znanosti