SVAKODNEVNO U 7:30 Osloni se na Božje obećanje

ČITANJA:

Iz 65,17-21;

Ps 30,2.-6.11-12a.13b;

Iv 4,43-54

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na ‘blagdan.

Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sin jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!«

Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.

Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Haramija, župni vikar u župi Uznesenja BDM – Zagreb Stenjevec:

Ušli smo u četvrti korizmeni tjedan nedjeljom koja nam poručuje: „Radujte se“. Bitna je to prijelomnica u korizmenom pokorničkom hodu kad nam se pogled želi upraviti u nešto što kršćanin nikako ne smije ispustiti u svom vjerničkom životu, a to je radost. Na tu radost upućuju također i evanđeoski odlomci liturgije svagdana ovoga tjedna obilujući temama ozdravljenja i temama svijetla.

Isus je danas ponovno u Kani Galilejskoj gdje je prema evanđelistu Ivanu učinio prvo čudo odnosno znamen. Za razliku od sinoptika koji čuda najviše usmjeravaju u sliku Kraljevstva nebeskoga, Ivan kad prikazuje Isusovo čudo, koje naziva znamenom, samoga Isusa stavlja u fokus kao i njegovu poruku koju želi tim čudom komunicirati. U ovome drugome po redu znamenu, Isus liječi sina kraljevskog službenika iz Kafarnauma. Svoje prvo čudo pretvaranja vode u vino na svadbi učinio je u ozračju veselja i radosti mladenaca, obitelji i prijatelja, no danas je tu zatekao ljudsku bol i patnju radi bolesti djeteta. Njegov dolazak Isusu motiviran je očajem, a ne potpunom spoznajom tko Isus jest. On želi Isusa “dovesti” u svoju kuću pošto – poto, kao da misli da Isusov dolazak mora biti fizički ostvaren da bi se izlječenje dogodilo. Ovaj kraljev službenik predstavlja, nemali broj puta, svakoga od nas u trenucima krize. Ponekad se i mi osjećamo tako da mislimo da će nas Gospodin izliječiti ili nam dati nešto što žurno tražimo ako ćemo ići svaki dan na svetu misu, puno sati povesti u molitvama ili klanjanjima, svaki predmet oko sebe dati blagosloviti i slično. Istina je da Božja blizina ozdravlja i to niti Isus ne poriče. No njegov odgovor uznemirenom ocu bolesnog djeteta traži nešto drugo. Odgovor, odnosno – ukor zbog traženja znakova – zapravo je poziv na višu razinu odnosa. Gospodin želi da ne ljubimo samo njegove darove i čudesa, nego njega samoga. Službenik pokazuje poniznost i ustrajnost; on ne odustaje nakon ukora, već vapi: “Gospodine, siđi dok ne umre dijete moje!”

Preokret se događa kada Isus izgovori: “Idi, sin tvoj živi.” U tom trenutku, čovjek više ne traži da Isus krene s njim do kuće. On i tom času povjeruje riječi Božjoj. To je ključna poruka za naš duhovni život: vjera je oslanjanje na Božje obećanje čak i kada ne vidimo trenutni dokaz. Isus nas poziva da izađemo iz vjere koja traži “dokaze” i uđemo u vjeru koja počiva na njegovoj Riječi, znajući da Njegova milost ne poznaje prostorne granice.

Kada se službenik vratio kući i saznao da je groznica popustila točno u onaj sat kad je Isus govorio, njegova vjera postaje potpuna i zahvaća cijeli njegov dom. Ovo nas uči da naša osobna vjera ima snagu preobraziti naše obitelji i zajednice. Kad je povjerovao Isusu i požurio kući, službenik je nadišao razumsku potrebu za dokazivanjem. Prihvatio je Isusovu riječ koja je učinila čudo snagom ljubavi prema čovjeku. A čovjek čiji je razum ranjen grijehom, koji je smogao snage i u Božjoj blizini omekšao srce, pokazao je kako je Božje čudo, kad je urodilo plodom, ne samo izliječilo dijete od tjelesne bolesti nego i cijelu obitelj dovelo to zrele i snažne vjere.