SVAKODNEVNO U 7:30 Od važnoga važnije
fra Stipo Kljajić
fra Stipo Kljajić
ČITANJA:
od dana: Neh 2,1-8;
Ps 137,1-6;
Lk 9,57-62
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Dok su Isus i njegovi učenici išli putem, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio.«
Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«
I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.«
Riječ Božju tumači fra Stipo Kljajić:
Isusu prilazi netko, dakle nepoznata osoba i kaže mu da će ga slijediti kamo god on pođe. Isus ga ne prima među svoje učenike, među one koji idu za njim, ali ga i ne odbija. On mu odgovara, no njegov je odgovor pomalo čudan. Ne kaže mu ni da ni ne, nego ga samo upozorava, i to upozorava ga da lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje ni glavu nasloniti. Što to znači? Sin čovječji je Isus Krist, no kakve veze imaju lisice i ptice i zašto baš ove životinje? Na slikovit način Isus želi reći kako su i lisice i ptice životinje koje žive na otvorenom, bez pravih, čvrstih mjesta za život. No, premda nemaju gotovo nikakvu zaštitu i sigurnost ipak imaju barem jazbine i gnijezda. Dakle, ipak se imaju gdje sakriti od opasnosti i zaštiti se. Nadalje, lisice predstavljaju sve životinje na zemlji, a ptice sve životinje na nebu. Dakle, i životinje na zemlji, a i one na nebu ipak nisu posve nezaštićene. Za razliku od njih, Sin čovječji, Isus, ne samo da nema nikakvu zaštitu, nego nema gdje ni glavu nasloniti. Izraz nasloniti glavu u biti označava pronaći barem kratkotrajnu zaštitu i utočište. Isus ni to nema. I doista se i pokazalo tako: mučen je i ubijen posve nezaštićen i od svih napušten. Jedino je na vlastiti križ mogao nasloniti glavu.
Ovom mudrosnom izrekom Isus u biti upozorava nepoznatu osobu da je hod za njim vrlo neizvjestan i da je lišen bilo koje zemaljske sigurnosti. To je upozorenje nepoznatomu ali i svim Isusovim učenicima: ondašnjim i budućim. Ići za Isusom, nastojati slijediti njegove stope zapravo znači ne imati nikakvu ljudsku sigurnost ni zaštitu. Ići za Isusom znači utjecati se jedino njegovoj zaštiti koja jest nesigurna, samo rijetko opipljiva i gotovo uvijek nevidljiva, ali ipak veća i važnija od svake ljudske sigurnosti.
Nakon toga Isus nekomu drugomu, opet nepoznatomu, kaže da pođe sa njim, no ovaj ga moli da prvo pokopa svoga oca pa će onda ići za njim. I njega Isus ne odbija nego mu odgovora. No, ne odgovara mu kako bi se očekivalo. Naime, bilo bi posve normalno da mu to Isus dopusti. I prema ljudskom a i prema vjerskom poimanju. Ukop mrtvih za Židove je bila obveza i to vrlo važna obveza. Osobito mrtvih članova obitelji. Na koncu i sam će Isus reći kako ukop mrtvih spada u djela milosrđa. No, ovdje Isus govori drukčije. Kaže: idi za mnom i navješćuj Božje kraljevstvo, a pusti mrtve neka ukopavaju mrtve. Zar je Isus protiv ukopa mrtvih, osobito protiv ukopa vlastitog oca? Kako to da na jednom mjestu kaže da je ukop djelo milosrđa a sada se ovdje čini kao da to nije važno? Jasno da je važno i jasno da je za Isusa ukop mrtvih dobro, milosrdno djelo. No, pitanje je prioriteta, onoga što je važnije. Važnije je da učenik krene za njim nego da ukopa vlastitog oca. Koliko god se to činilo grubim ovim se želi reći kako se Boga, Isusa mora staviti na prvo mjesto, ispred svega. Pa i ispred članova vlastite obitelji.
Isto je i s trećim, opet nepoznatim, koji traži da se prvo oprosti s ukućanima, pa da onda krene za Isusom: Isus mu odgovara kao i prvoj dvojici neznanaca.
Smije li se uopće postaviti pitanje na kojem je nama Bog mjestu. Vjerojatno ćemo se zaletjeti i odmah odgovoriti kako je na prvome. No, je li doista tako? Ako jest kako je onda moguće da je Boga tako malo u našem svakodnevnom životu? Ne radi se o tome da o Bogu trebamo stalno govoriti i stalno mu se moliti. Ne. Radi se o tome da bi se naša pripadnost Bogu morala vidjeti i na vani. I to bez velikih riječi. Jer Boga se, kako reče sveti Franjo, ako je potrebno naviješta i riječima. Dakle, prvo djelima.
Isus od nas danas ne traži toliku radikalnost da bismo morali sve riskirati i sve napustiti. No, i dalje traži da, ukoliko ga želimo slijediti, idemo njegovim stopama. Isusova zapovijed „slijedi me“, doslovno znači „idi iza mene“. Ne dakle, ispred niti pored, nego iza Isusa. Koliko doista idemo iza njega, koliko koračamo njegovim stopama dobrote i ljubavi? Amen.