SVAKODNEVNO U 7:30 Obraćenje, pozornost, malenost
don Marko Trogrlić. Foto: M. T.
don Marko Trogrlić. Foto: M. T.
Čitanja:
Pnz 31,1-8;
Otpj. pj.: Pnz 32,3-4a.7-9.12;
Mt 18,1-5.12-14
Tekst evanđelja:
U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«
»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«
»Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«
Riječ Gospodnja.
Riječ Božju tumači don Marko Trogrlić:
Gospodin nam u današnjemu Evanđelju šalje tri važne poruke za naš kršćanski život. Prva od njih je poziv na obraćenje. Učenici ga pitaju: „Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?” Već sam taj upit ima u sebi nešto sumnjivo. Koja mu je motivacija? Što uopće znači biti najveći u Kraljevstvu nebeskom, kakvo je to poimanje toga Kraljevstva i što nam uopće donosi spoznaja o tome tko je u njemu najveći? Isus, koji poznaje ljudsko srce u svim njegovim dimenzijama, daje jasan odgovor uzevši dijete, postavivši ga na sredinu i poručivši: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Dijete je uzor bezazlenosti, jednostavnosti, iskrenosti, povjerenja, nevinosti… Takvi bismo trebali biti, takvi bismo trebali postati da bismo ušli u Kraljevstvo nebesko. Jer, mjerila toga Kraljevstva su malenost i poniznost, a ne sila i veličina. Takvo srce od nas Gospodin zahtijeva. Ono je ulaznica u nebo. Takvo srce potrebno je svaki dan izgrađivati, svaki dan se oko njega truditi. To je poziv na obraćenje obraćenih. A to je svatko od nas Isusovih učenika. Mi njemu redovito pristupamo i on nas poučava ispravnome načinu života. Valja ga poslušati.
Druga poruka koju nam Gospodin poručuje jest poziv da budemo pozorni, da ne prezremo ni jednoga od onih najmanjih. Prezreti znači odbaciti, znači omalovažiti, znači skandalizirati… Znači, u konačnici, svojim lošim primjerom, svojom grešnošću, udaljiti takve od Boga. Postati kao dijete u bitnoj je suprotnosti s možebitnim ovakvim oholim načinom postupanja. Poniziti se i biti kao dijete primjer je koji privlači Bogu; oholost i prijezir pak udaljuju. Božji anđeli kao duhovna stvorenja bdiju pred licem Božjim zagovarajući za nas. Mole za nas. Čuvaju nas. Bog im je povjerio taj zadatak. Anđeli su prisutni u našemu životu kao što su bili prisutni i u Isusovu životu: od njegova Utjelovljenja do njegova Uzašašća život Utjelovljene Riječi okružen je anđeoskim klanjanjem i službom. Anđeo Gabrijel njegovo Utjelovljenje navješćuje Mariji. Anđeoski hvalospjev, počevši od noći Kristova rođenja, ne prestaje odzvanjati i odjekivati u liturgiji Crkve: „Slava Bogu na visini!” Anđeli Gospodinu služe u pustinji, krijepe ga u smrtnoj borbi, oni su blagovjesnici njegova Uskrsnuća ženama i učenicima. On će biti u njegovoj službi na koncu vremena, njegovu slavnom drugom povratku. Postojanje anđela istina je vjere. Svijest o nadnaravnom svijetu, svijest od odgovornosti pred Bogom spašava nas od svega onoga što rađa prijezirom, skandalom, grijehom, napose u odnosu na one malene. Zato je potrebno svakodnevno bdijeti nad tom našom sviješću koja je uvijek plod naše žive vjere.
Konačno, treća poruka koju nam Gospodin danas šalje jest da je svaki čovjek, svaka osoba u njegovim očima dragocjena. Otac nebeski ne želi da itko propadne. Ponajmanje itko do onih malenih. Oni su često toliko maleni da ih lako zaboravimo. No, i ona jedna ovca koja je zalutala jednako je vrijedna u Božjim očima kao i onih devedeset i devet devedeset koje nisu zalutale. Gospodin se brine o svima i svi su mu pri srcu. Pa kada ostavlja onih devedeset i devet ovaca, ne ostavlja ih da bi ih zaboravio i izgubio jer su one već tu, s njime, nego da bi onu jednu, zalutalu spasio. Tako ni za nas nitko ne smije biti beznačajnim, nitko otpisanim, nitko izgubljenim… Božja radost nad spašenom ljudskom izgubljenošću potrebno je da bude i naša radost.
Neka nam Gospodin daruje obraćeno srce, djetinje srce, bezazleno, ponizno, iskreno i nevino. Neka nas Gospodin sačuva od toga da ikada ikoga, a kamoli one bespomoćne, malene, prezremo i sablaznimo, i neka od našega srca učini milosrdno srce koje će se i molitvom i djelima truditi oko spasenja svakoga čovjeka.