SVAKODNEVNO U 7:30 Običaji su sredstvo za dolazak do cilja i ne smiju sami postati cilj

ČITANJA:

1Sol 4,13-18;

Ps 96,1.3-5.11-13;

Lk 4,16-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

Riječ Božju tumači p. Jure Josipović:

Kako nam danas pokazuje evanđelist Luka, Isusov dolazak u Nazaret na mjesto gdje je bio othranjen, otkriva nevjeru zajednice koja se je skupljala u lokalnoj Sinagogi. Paradoksalno, Nazaret – na početku evanđelja po Luki – mjesto gdje je vjera bila izražena u svoj svojoj punini. Bog šalje anđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret k Djevici Mariji, koja nakon dijaloga s Božjim poslanikom odgovara: „Neka mi bude po tvojoj riječi”. Iako na početku dijaloga s Gabrijelom, Marija teško shvaća što se to točno događa u njezinu životu, ipak izražava svoje povjerenje riječima koje je čula od Boga.

Skupljajući se u nazaretskoj sinagogi, zajednica prvenstveno slušaju Božju riječ Staroga Zavjeta i razmatraju o velikim čudima koje je Bog činio u prošlosti Izraelskoga naroda, ali u zajednici se vjera budi u trenutku kada zajednica shvati da je Bog prisutan. Da je aktualan na isti onakav način kao što je bio aktualan u prošlosti. Vjera nam omogućuje da aktualiziramo događaje iz prošlosti u sadašnjost. Kao što je Abraham bio daleko od doma i Bog ga je blagoslivljao, vjerujem da i mene daleko od sigurnosti koju pruža zavičaj, blagoslivlja i štiti svojom prisutnošću. Kao što je Mojsije izveo narod iz Egipta, vjerujem da i iz mojega ropstva grijesima ili loše okoline, može me izvući Bog. U Sinagogi želim doživjeti aktualnog Boga, baš kao što je bio aktualan u prošlosti.

Ipak dok je Marija povjerovala anđelu u trenutku kada je vjerojatno obavljala svakodnevne poslove, nazaretska zajednica ne vjeruje u prisutnost Božju. Više vjeruje da je Bog realnost koja se je događala u prošlosti, nego da je aktualan i živ u sadašnjosti. Objava Božjega imena „Ja jesam” ostaje za njih u prošlom svršenom vremenu, događaj koji ima početak i kraj u prošlosti, a nema nikakve kontinuacije u sadašnjosti i budućnosti.

Isus kako nam ukazuje evanđelje: „prođe između njih i ode”, u trenutku kada su ga izveli iz sinagoge i odveli na rub brijega sa željom da ga strmoglave. Kao sjeme koje je bačeno uz put i nije našlo dobre zemlje da pusti korijenje i dadne plod, Isus traži gdje će naći plodno i izorano tlo koje će dati stostruk plod. Iako se u Nazaretu našlo plodno tlo koje je dalo stostruk plod u liku Djevice Marije i plod utrobe njezine Sin Božji, Isus nam ukazuje da nije vezan mjestom i običajima, nego je vezan onim zajednicama koje vjeruju u aktualnoga Boga i njegovu prisutnost u među ljudima.

Neprestano se kao kršćani moramo podsjećati da je Bog živ i među nama. Pogotovo u našem euharistijskom zajedništvu gdje ne samo da slušamo Božju riječ, nego i realno blagujemo prisutnost Božju u liku kruha i vina. Običaj dolaska na nedjeljno zajedništvo oko oltara Gospodnjega sigurno je dobra navika – vrlina, koja je tu da nam pomogne susresti se s Bogom. Običaji su nam uvijek dani kao sredstvo do cilja, koji kada postaju cilj sam u sebi, tjeraju Isusa iz grada.