SVAKODNEVNO U 7:30 o. Mladen Mikulić: Koji je naš izgovor da se odbijamo ispovijediti?

ČITANJA:

Heb 4,1-5.11;

Ps 78,3.4bc.6c-8;

Mk 2,1-12

Tekst evanđelja:

Pošto Isus nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ.

I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao.

Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!«

Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«

Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi? Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetome: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima.

Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«

Riječ Božju tumači o. Mladen Mikulić:

Braćo i sestre, danas u Evanđelju slušamo kako je Krist izliječio uzetoga od duševne i tjelesne bolesti. Bog prvo primjećuje ljudsku dušu. To je ono najvrjednije što imamo. Sve drugo propada, ali duša ostaje zauvijek. Zašto onda tako malo držimo do nje? Ako čovjek nije stekao Boga, što mu koristi da sav svijet zadobije? Što bi koristilo uzetome da mu je Krist povratio dar hoda, a duša mu ostala u grijesima? Što bi mu koristilo da je još 50 godina hodao i uživao, ako bi na kraju svoga života propao u vječni oganj? Zato budimo pozorni! Bog poznaje našu slabost, zbog toga nam je ostavio sakrament svete ispovijedi. To je sredstvo kojim se čovjek miri s Bogom i postaje njemu sličan.

Nema većeg dara kojeg Bogu možeš dati nego svoje grijehe. To je jedino što imaš svoje, sve dobro što činimo, činimo milošću Božjom, ali grijeh – to je naše djelo. Pripremi se, sjeti se svojih grijeha. Ispovijedi prvo ono što ti dušu najviše opterećuje, pa ćeš lako druge grijehe izreći. Nemoj se stidjeti svećenika, i on je grješnik i razumije sve slabosti ljudske. Nema grijeha kojeg smo počinili, a da ga svećenik nije već čuo. Kaže sveti Ivan Zlatousti: “Stidi se kad griješiš, a ne kad ispovijedaš svoje grijehe“. Mnogi misle da su sveti i dobri, ali se plaše ispovijedi, a ispovijed nije ništa drugo nego pokazati sebe kakvi zaista jesmo, bez maske i prikrivanja naših slabosti. Stidimo se jer u dubini duše znamo kakvi smo, puni grijeha i opačine.

Važno je ne pasti u očaj zbog naših grijeha jer je to smrt duše. Pao si, ustani, ispovijedi se i idi dalje. Pao si tisuću puta, neka si, tisuću puta se ustani i pokaj. Čuvaj se tuge koja vodi u očajanje, to je demonsko. Nema grijeha koje je veći od milosrđa Božjeg. Kako je lako zadobiti oprost grijeha. Potrebno je ražalostiti se za naše prijestupe i priznati svoj grijeh. A mi ni to ne želimo učiniti jer nam je više stalo do ljudskog obzira i što će svećenik misliti o nama nego što Bog misli. Budi u ispovjedi jednostavan, jasno i otvoreno reci svoj grijeh, ne spominji puno druge osobe. Ispovijedaš svoje grijehe, a ne tuđe. Dobro je imati svoga duhovnika koji će te voditi i kod kojeg ćeš se često ispovijedati. Nekoga komu ćeš moći u potpunosti povjeriti svoju dušu. Za dobru ispovijed najvažnije je pokajanje. Srce raskajano Bog neće prezreti.

Ako se istinski kajemo onda nam ništa neće biti prepreka da zadobijemo oprost od naših grijeha. Vidimo što nam donosi sveti Marko u evanđelju. Uzetoga, koji ne može ustati s postelje, prijatelji nose na vrh krova, otvaraju krov i spuštaju ga pred Isusa da dobije oprost i zdravlje. Koji je naš izgovor da se odbijamo ispovijediti? Naš izgovor je naša oholost. Isus i nas čeka u ispovjedaonici, da nam kaže: Oprošteni su ti grijesi. Cijelo biće tvoje će ozdraviti. Krist koji liječi, izliječiti će i tvoju dušu i tvoje tijelo, jer je dobar i čovjekoljubiv. Kriste Isuse, molitvama Majke Tvoje, daj nam dar pokajanja, da uvijek vidimo svoju slabost, da ne osuđujemo druge jer i sami možemo pasti u istu osudu. Daj nam hrabrost da se ispovijedamo često i iskreno, vjerujući da priznajem grijehe Tebi pravom i istinom Bogu. Neka se ohrabre svi oni koji su opterećeni teškim grijesima, jer postoji Bog koji ne mari za zlo koje smo Mu učinili. On oprašta sve grijehe ukoliko se iskreno pokajemo.

O. Mladen Mikulić, monah grkokatoličkog manastira Pokrova presvete Bogorodice