SVAKODNEVNO U 7:30 Neprekidno putovanje

ČITANJA:

Izr 30,5-9;

Ps 119,29.72.89.101.104.163;

Lk 9,1-6

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: »Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.

Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.

Riječ Božju tumači vlč. Hrvoje Zovko:

Isus saziva dvanaestoricu i šalje ih na put. Nije slučajno da je prva evangelizacija obilježena upravo jednim putovanjem. Ne nosite ništa na put, govori Isus dalje toj dvanaestorici. Ali kamo Isus šalje te novo certificirane učenike? Lutanje od sela do sela, od kuće do kuće, posvuda, bez mjesta gdje bi završili put, već samo kuće u kojima se ostaje i iz kojih se odlazi. Neprekidno putovanje kako pjeva talijanski kantautor De Gregori: „…na kraju putovanja uvijek postoji putovanje koje treba započeti iznova…“.

Druga posebna činjenica je da dvanaestorica već putuju s Isusom, jer Isus zapravo već evangelizira od sela do sela i sa svojim učenicima nastavlja svoj put prema Jeruzalemu bez zaustavljanja. Imamo, dakle, putovanje unutar jednoga putovanja. Međutim, putovanje dvanaestorice je gledajući ovozemaljskim pogledom, besciljno i čak bez prtljage. Kad pomislim koliki od nas odlaze na putovanje od nekoliko dana s nepraktičnim ogromnim koferima, stvar više sliči na selidbu, nego na putovanje. Vraćam ose dvije tisuće godina unatrag i shvaćamo da pravo putovanje za glavni motor ima ljudske noge. Dakle, radi se o hodu. Zato to putovanje i zahtijeva olakšanje prtljage, oslobađanje od nepotrebnih utega. Drugim riječima, evanđelje nam govori kako Isusovi učenici onu pravo, istinsku prtljagu i pravo blago ne nose na sebi, nego u sebi. Njihovo bogatstvo, sigurnost i povjerenje ne dolazi od onoga što se nalazi na njima, već od onoga što su primili od Isusa i što je utisnuto u njihovo srce. Pa, možemo poći još dalje. Njihovo bogatstvo nije nešto – štap, torba, kruh, srebro i haljine – nego Netko.

Učenici se moraju osposobiti za hod, jer su hod i evangelizacija dvije strane iste medalje. Oni su metafora ljudskog i kršćanskog života. Čovjek je rođen da hoda i kršćanin zna da na tom putu treba naviještati Kraljevstvo. Hod, a to znači kršćanski život, ne živi se u defenzivi, oklopu, strahu i kontroli, već s ono malo stvari koje imamo i velikim pouzdanjem, ne u nešto, nego u Nekoga. Nalik je to na borbu Davida i Golijata i osobito Davidov stav. On odbacuje Šaulov nezgrapni oklop i u borbu ulazi s vrlo malo stvari, pet glatkih kamenčića i komadom drveta, ali s velikim pouzdanjem u Gospodina. Jer, na koncu nije bitno gdje idem, nije bitno s čime idem, nego je bitno tko me šalje na put i s kime ga prolazim. A na taj put me pozvao i na taj me put šalje onaj koji je na mojoj strani, koji je meni naklonjen i koji me smatrao vrijednim krvi svoga Sina. To je onaj koji mene želi uključiti s svoj plan spasenja.

A koji je cilj učenika? Pokušajmo odgovoriti na sljedeće pitanje. Gdje završava evangelizacija dvanaestorice? Kod Isusa! Opet kod Isusa! Odnosno, njihov put je povratak kući. Kao i ostatak životnog puta jer, „…na kraju putovanja uvijek postoji putovanje koje treba započeti iznova….“. To je povratak u našu pravu domovinu koja je na nebesima.