SVAKODNEVNO U 7:30 Nauči davati

ČITANJA:

Dj 5,34-42;

Ps 27,1.4.13-14;

Iv 6,1-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskoga, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesto denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!«

Skupili su dakle i napunili dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Branimir Budinski:

Dobrodošao u Riječ upućenu tebi. U današnjem evanđelju, nakon što je mnoge ozdravio, Isusu je žao otpustiti mnoštvo jer vidi da su gladni te ne želi da klonu putem. Stoga pita učenike: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? Drugim riječima: Idite i provjerite što imamo kao opciju. Kao i učenike, Isus te uvijek poziva na čin, na djelo. To je vjera. Vjera nije apstraktna, nego je čin ljubavi. Jesi li spreman od čovjeka teorije koji mrmlja i žali se jer nema, postati čovjek prakse i konkretnih djela; prestati biti ovca i postati Pastir; prestati biti usta i postati kruh za druge? U tvom odgovoru leži pitanje tvoje istinske sreće.

Pošto izvidješe, vidješe da postoji jedan dječak koji ima pet kruhova i dvije ribice. Kao da su rekli: Isuse, gledaj, nemamo ništa, jer što je to za tolike. No, to malo je slika onoga što je potrebno tom dječaku i nikome drugome; ono što je potrebno tebi da preživiš, ne tom mnoštvu; da tebi bude dovoljno. Dakle, učenici su rekli nešto potpuno razumljivo, normalno: Mi imamo dovoljno za sebe, ali ne i za druge. I tu leži problem jer smo mi kršćanstvo pretvorili u nešto normalno, a po KKC-u si, kršćanine, pozvan ne na normalno, uobičajeno, nego na izvanredno, na nešto što te nadilazi, što ne možeš učiniti sam, nego s Bogom.

Mi svi živimo previše na zemlji, a premalo na nebu, kao djeca Božja. Zato nismo sretni, zato nikad nemamo dovoljno, jer nismo pozvani na redovite stvari, nego na one neslućene, izvanredne božanske. Isus je mogao odmah učiniti čudo i nahraniti ono mnoštvo, no od učenika je tražio to malo, to normalno, to uobičajeno. Zašto? Jer nije poanta da Isus nahrani te ljude, nego da se posluži tobom, tobom koji si stvoren za život, za ljubav, ne za dostatnost, za životarenje. Nije cilj da ljudi odu svojim kućama siti, da ti nakon ove duhovne misli odeš duhovno nahranjen, ne da naučiš čuvati za sebe, već dadneš to duhovno iskustvo Isusu u ruke, svoj život, kako bi ga znao staviti u službu drugima, kako bi naučio ljubiti.

Ti nemaš pojma tko si ti dok ne staviš svoj život i ono što posjeduješ u Isusove ruke, tada ćeš to znati upotrijebiti za druge; jer se radi o tome što Bog može učiniti s tobom, a ne ti sa samim sobom i drugima. Ne pita te Bog koje su tvoje kvalitete, nego tko njima upravlja, ne koliko si grješan, slab, siromašan, jesi li ili nisi dostojan, nego kome daješ to što imaš?