SVAKODNEVNO U 7:30 Naše srce je svetište, a ne smetlište!

ČITANJA:

Post 12,1-9;

Ps 33,12-13.18-20.22;

Mt 7,1-5

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svomu ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom?

Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!«

Riječ Božju tumači fra Andrija Bilokapić:

Poštovani slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, želim vam obilje dobra. Ovaj odlomak Evanđelja sadrži u sebi poruku iz Oče naša, iz pete prošnje Oče naša:  ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim’.

Vrlo važna je pogubnost osuđivanja, pogubnost nepraštanja. Jer ako ne oprostim, ako osuđujem, dopustio sam biti zarobljen onim tko je mene povrijedio. Ja sam zapravo uznik tuđega zla. Tuđe zlo može potisnuti iz mene ono bitno, otajstvo Duha Božjega, odnosno Boga.

Naše srce je svetište, a ne smetlište. Zato ne dopustimo da ono postane smetlište nečijega zla. Evanđelje nam kaže, „Ne sudite, da ne budete suđeni“. Nama je izričito zabranjeno suditi druge. To je imperativ. No, mi druge životne zgode i nezgode možemo prosuđivati. Ali, sud prepuštamo samom Bogu. Bog je sud pridržao sebi.

Tko sam ja da sudim, da osuđujem drugoga? Ako prosuđujem, razlučujem dobro od zla, promišljam o zbivanjima koja doživljavam i, ako sam kršćanin, ne dam se zahvatiti tuđim zlom. O njemu razmišljam i, prema Evanđelju, to mi je poticaj da za toga čovjeka molim.

Zato smo pozvani promišljati sve u svjetlu istine, odnosno, sve u svjetlu Isusovog prolaska ovom zemljom. Osuđujući bližnjega, ja zapravo osuđujem samoga sebe.  „Sudom kojim sudite, vama će se suditi“. Zato smo pozvani djelovati iz zajedništva s Bogom, djelovati iz Božje dobrote. Tako nas može i pretrpljeno zlo privesti, voditi obraćenju.

Evanđelje kaže: “Misliš li da ćeš izbjeći sudu Božjem, ti čovječe što sudiš one koji takvo što čine, a sam to isto činiš? Ili prezireš bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti njegove, ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju privodi?” (Rim 2,3-4). Tako apostol Pavao piše u Poslanici Rimljanima.

Mi smo pozvani na obraćenje, odnosno usvojiti misao Kristovu – ne teoretski, nego usvojiti način ponašanja Isusa Krista. Tako kaže apostol u Poslanici Filipljanima  – dakle, biti sličan Sinu Božjemu. Biti sličan Isusu Kristu.

Kao što je Sin Božji postao sličan nama u ljudskosti i mi njemu postajemo slični u božanstvu. Uz uvjet da smo poslušni, da prihvaćamo Njegove zapovijedi i da Njega slijedimo.

Kršćanin svojim okristovljenjem, a to je nastojanje cijeloga života, jest svjedok  svetoga, onoga koji jest. Zato Evanđelje kaže, „Što gledaš trun u oku brata svoga?“. Nego, izvadi brvno iz svoga oka, pa ćeš pravo vidjeti.

Uvijek počinjati od sebe. Tko izrekne iskreno: „Moj grijeh, moj preveliki grijeh“, oštricu zla i osude otupio je u sebi i neće drugoga osuđivati. Ne sprezati glagol griješiti naopako. Oni griješe, mi griješimo, vi griješite, on griješi, ti griješiš – da nikada ne bih došao do toga da ja griješim. To nije dobro. Zato smo pozvani biti velikodušni u praštanju, kao što je Gospodin velikodušan u praštanju.

Preslušavajmo riječ, „Sudom kojim sudite, vama će se suditi. Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti“. Isus nas poziva na velikodušnost u našem promišljanju i djelovanju.