SVAKODNEVNO U 7:30 Naša nas malenost vodi Isusu

Čitanja:

Jš 24,14-29;

Ps 16,1-2a.5.7-8.11;

Mt 19,13-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Doniješe Isusu dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: »Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!« I položi ruke na njih pa krene odande.
Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Marko Trogrlić:

Gospodinu donose djecu. Njihovi roditelji, najvjerojatnije. I on, kaže Evanđelje, „na njih stavi ruke i pomoli se”. Gospodin silno voli djecu. Njegovo Božansko srce zasigurno duboko dira dječja dobrota iskrenost, nevinost, prostodušnost… Sve one vrline koje često mi stariji nemamo ili ih nemamo u dostatnoj mjeri. A trebali bismo ih imati. Na drugome mjestu u Evanđelju Gospodin će upravo dijete, dijete u njegovim najljepšim i najprivačnijim osobinama, staviti u sredinu pozornosti, postaviti ga kao model i kao uvjet za ulazak u Kraljevstvo Božje: „Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” Djeca su, dakle, u Gospodnjim očima njegovi privilegirani odabranici za dolazak k njemu i boravak s njime. Gospodin koji zna što je i kakvo je ljudsko srce, zna što je i kakvo je i dječje srce. A ono je maleno, jednostavno i neiskvareno srce. Ono ulazi u Božje kraljevstvo. To je srce stvorenja koje je jednostavno u svojemu predanju i povjerenju. Ono ništa osim iskrene ljubavi ne može dati. Nema iza sebe ni postignuća, ni zasluga, ni velebnih djela, ni akumuliranih vrijednosti koje bi ga u ljudskim očima činili velikim. A baš je to ono što Isus želi od svojih. Takvo srce, poput dječjega, Gospodin želi da ga imamo.

„A učenici im branili”, veli Evanđelje. Oni možda u najboljoj nakani žele rasteretiti Učitelja. Možda smatraju da mnoštvo dječje vreve i pristiska umara Učitelja koji je ionako iscrpljen. Možda smatraju da djeca i nemaju nekih osobitih potreba te da stariji, potrebniji i važniji, moraju imati prednost u pristupu Gospodinu. Nato će im Isus: „Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!” Gospodin je jasan. Ono što je u ljudskim očima važnost, zasluga, postignuće i veličina, u Božjim očima često nema veliku vrijednost. Božja su mjerila drukčije utemeljena i postavljena. On bira da mu, i to bez i mimo prepreka koje mi ljudi često znademo postaviti vođeni našim ljudskim kategorijama, dođu prvi baš oni koji u očima svijeta nemaju velikih vrijednosti, zasluga, postignuća… A djeca su upravo takva. Naša nas malenost vodi Isusu. Naša jednostavnost, poniznost, nevinost. Naša, često poput one dječje, bespomoćnost te iskreno i potpuno predanje i povjerenje vode nas k Isusu: „(…) jer takvih je kraljevstvo nebesko.” Takve nas Isus prima u svoj zagrljaj. Takve nas on blagoslivlja, stavljajući na nas svoje božanske ruke: da nas ohrabri, da nas utješi, da nas ispuni svojim mirom i obdari svojom prisutnošću. Zapravo, da nama, koji dolazimo njemu da mu se u vjeri predamo, on daruje sebe sama.

Gospodin uvijek sve prima. On nikoga nikada ne odbacuje. Njegovo je srce uvijek za nas. Pitanja je samo jesu li naša srca za njega? Ili su naša srca za nas same, vođena ljudskim mjerilima veličine, samodostatnosti i oslonjenosti na vlastite snage? No, tek svijest o tome da smo pred Bogom veliki tek ako smo maleni, ako smo dječjega srca, ako smo ga životno temeljno i nasušno tako potrebni, vodi nas – unatoč svim preprekama i poteškoćama na koje možemo naići – u Božji zagrljaj. Takvo srce hita u topli Kristov zagrljaj! Onda Božje srce svojim bogatstvom ispunja, naše, ljudski gledano, siromašno srce. A to je jedino pravo bogatstvo. I jedina prava sigurnost. Ona, naime, koju nam jamči Isusov zagrljaj, njegova na nas položena ruka i njegov blagoslov.