SVAKODNEVNO U 7:30 Milost prepoznavanja izgubljenog

ČITANJA:

Fil 3,3-8a;

Ps 105,2-7;

Lk 15,1-10

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju: Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Vedran Jakić:

Dragi slušatelji,

Neka tumačenja prispodobe o izgubljenoj ovci polaze od toga da ovo nije dobar pastir. Naime, pastir koji napušta 99 ovaca radi jedne, nije dobar. No, zapitajmo se: bi li svaki pastir prepoznao da jedna ovca nedostaje? Čak i ako bi prebrojao ovce, pomislio bi da se možda zabunio i sve ovce su na broju. Ovaj pastir je ovce ostavio u divljini, a pošao za izgubljenom. Tu vidimo da on nije primijetio da jedna nedostaje tek prilikom prebrojavanja, već odmah. To znači da je svaku ovcu poznavao, bila mu je draga i važna, možda joj je dao i neki nadimak, ili baš nju tražio svojim pogledom.

Pastir iz prispodobe ima posebnu kršćansku sposobnost, milost, a to je da može prepoznati tko fali, tko se izgubio, čije je srce daleko. Evanđelje nas danas potiče da tražimo milost prepoznavanja izgubljenog. Molim te, Bože, da mogu biti pozivatelj, ljubitelj, tragatelj, da moja ramena budu udobna izgubljenim ovcama. Da bih bio takav pastir, molim Boga za oči koje vide kada drugoga nema i srce koje odmah kreće za njime.

Naravno da je ta ovca iz evanđelja netko bližnji. Netko iz naše obitelji, naše župe, našeg ureda. Mi možemo biti takvi pastiri. Temeljno polazište za takav odnos je: drugi je vrijedan, važan, jedinstven. Uključimo nekoga u razgovor. Pohvalimo nečiji rad. Pozdravimo nekoga radosno, čak i onoga tko je povučen. Recimo mu: „dođi, želim biti s tobom“. Tada neće pomisliti da u stadu nije dobro, neće se izgubiti jer će uvijek moći namirisati zajedništvo. Budimo danas graditelji zajedništva!