SVAKODNEVNO U 7:30 Mičimo kamenja s naših duša da u nama može uskrsnuti i oživjeti živi Krist

ČITANJA:

vl.: Pj 3,1-4a ili: 2Kor 5,14-17;

Ps 63,2-6.8-9;

Iv 20,1-2.11-18

Tekst evanđelja:

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Onda je ponovno došla i stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

Kaže joj Isus: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? « Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

Riječ Božju tumači mons. Ivica Pervan:

Papa Franjo uzdigao je spomendan sv. Marije Magdalene, koju danas slavimo, na obvezan spomen za cijelu Crkvu. Ovaj blagdan je obvezan za cijelu Crkve.

Što nam prvo padne na pamet kada spomenemo lik ove novozavjetne žene? Možda ona epizoda kada je Isus iz Marije Magdalene istjerao zloduha bludnosti? Ili nam se pred očima pojavi lik grešne žene. Lik Marije Magdalene je lik svakoga od nas, poštovani slušatelju. Nerijetko se osjećamo pozvanima uprijeti prst u nekoga i prokazati ga kao grešnika. Uzmemo si za pravo nečije grijehe izbaciti u javnost, ne s ciljem kako bismo grešniku pomogli da se obrati i živi, nego kako bismo ga osramotili i istodobno prekrili svoju grešnost, nedostojnost zajedništva u ljubavi Kristovoj.

Upravo na dan uskrsnuća, pobjedonosni Krist se ukazuje njoj, grešnoj, a sada izabranoj Mariji Magdaleni, te joj daje misiju. Pođi mojoj braći, mojim učenicima, onim istim koji su se razbježali kada je trebalo biti uz mene u mojoj agoniji i stradanju. Pođi njima koji se boje doći i na moj grob. Reci im što si vidjela. Anđele i platno bijelo koje obavijaše Isusovo tijelo.

Marija Magdalena nije mogla čekati da svane, nego je rano ujutro, prije svitanja, još za mraka trčala na Isusov grob. Željela je biti blizu svoga Gospodina. Zbunio ju je, a možda i razočarao otkotrljani kamen s njegovoga groba. Kao što je maknut s Isusovoga groba, pozvani smo i mi micati raznorazna kamenja s naših duša, srca, da u nama može uskrsnuti i oživjeti živi Krist. Marija Magdalena je pomislila da je netko ukrao iz groba. Može nam ga se ukrasti iz naših života. Tražimo ga, tragajmo za njim, kako ne bismo ostali zakinuti za život s Kristom.

Marija je čula i anđele i Krista kako je pitaju: »Ženo, što plačeš?« njezin plač, suze su razumljive. Tuguje se za onim koga se voli. Za koga osjećaš da ti je u životu značio. Nečiji život je značio u tvom životu. I toga odjednom nema. Umro je. Boli te rastanak. Jer svaki odlazak. Smrt, drage osobe, kao da odnosi i dio nas sa sobom u grob.

Kršćanin dolazi na grob, ne zato da bi na grobu beznadno plakao, nego da se prisjeti pokojnika, upali svijeću u znak nade u uskrsnuće i položi svijeće kao znak pažnje i ljubavi.

Krist nije ukraden. Nije negdje skriven. On je tu, pored ucviljene Marije Magdalene, ali i pored nas kada se nalazimo u ožalošćenom stanju. I nas poziva imenom, želeći nas ohrabriti, potaknuti da ne očajavamo i da ne gubimo nadu.