SVAKODNEVNO U 7:30 Marija – primjer i poticaj

ČITANJA:

vl: Sef 3,14-18a (ili: Rim 12,9-16b);

Otpj. pj: Iz 12,2-3,4b-6;

Lk 1,39-56

Tekst evanđelja:

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Riječ Božju tumači fra Renato Galić:

Kraj je mjeseca svibnja, mjeseca koji završava blagdanom pohoda Djevice Marije svetoj Elizabeti. Današnje dosta dugo i sadržajem bogato evanđelje, pred nas stavlja dosta motiva o kojima bi mogli razmatrati. Ja ću se zadržati na dva detalja iz današnjeg teksta u kojima možemo slijediti Marijin primjer i u kojima nam ona može biti poticaj.

Prvi je detalj sa samog početka današnjeg teksta, a Luka nas naime obavještava kako je Marija pohitila u Gorje kako bi susrela svoju rođakinju Elizabetu. Nakon što je od anđela Gabrijela primila radosnu vijest da će postati Majkom Božjom, Marija nije usredotočena na sebe i na svoje potrebe, već ona svoj pogled usmjerava na osobu koja je u većoj potrebi od nje. U izvještaju o navještenju, anđeo obavještava Mariju kako je njezina rođakinja zatrudnjela iako je već u poodmakloj dobi. Čuvši tu informaciju, Marija sva u žurbi ide, hita k svojoj rođakinji kako bi bila uz nju. Iako još u potpunosti nije svjesna što je se dogodilo u susretu s anđelom, ona Boga, kojega nosi u utrobi, donosi drugome, osobi koja je u potrebi. Marija nam tako svjedoči kako i naša vjera, naš odnos treba biti djelotvoran u ljubavi prema bližnjemu, odnosno kada da nakon molitve i iskustva s Bogom, ne budemo usredotočeni na sebe, već da Boga nosimo drugome.

Drugi detalj na kojem se želim kratko zaustaviti je sam početak Marijinog veliča. Marijin veliča može se razumjeti i kao svojevrsnu molitvu. On nam može biti model po kojem i mi možemo oblikovati svoju molitvu. Promatrajući sam početak Marijinog Veliča opaža se određena sličnost s Isusovom molitvom Oče naš. Prvi glagol kojeg Isus upotrebljava u svojoj molitvi je svetiti se. „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje.“ Isus naime na prvom mjestu uznosi i hvali Boga, njegovo ime. Promatrajući početak Marijine molitve, opaža se isto. Prvi glagol, prva radnja koju ona čini u molitvi je veličanje Boga. Ona naime kaže: „Veliča duša moja Gospodina.“

Marija, baš kao i njezin Sin, Isus Krist nam pokazuje što bi to trebalo doći na provom mjestu u našim molitvama, a to nisu prvenstveno naše molitve i potrebe, već hvaljenje i veličanje Boga. Utječimo se Mariji u svojim potrebama, ali još važnije učimo se od Marije kako se moliti i kako se u molitvi obraćati Bogu, kako ga u njoj prvenstveno hvaliti za sva ona dobra djela koja nam je već učinio. Učimo se od nje kako služiti drugome, kako biti brat i sestra čovjeku u potrebi.