SVAKODNEVNO U 7:30 Krist - Svjetlo i Život u tami izgubljenog čovječanstva

ČITANJA:

1Iv 2,18-21;

Ps 96,1-2.11-13;

Iv 1,1-18

Početak svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac — Bog — koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Lucijan Zeljko:

Na zadnji dan građanske godine liturgija stavlja pred nas Proslov Ivanova evanđelja. Iako liturgija smjera prema božićnoj osmini ovaj se ulomak uklopio u kontekst kraja građanke godine. Naime, već u prvom retku pisac nam donosi riječi „U početku“ aludirajući na Post 1,1. Međutim po upotrebi različitih riječi po značenju vidimo da autor smjera na početak koji nije sam početak stvaranje, nego praiskon, sama Božja vječnost.

Naše vremenske kategorije su često isključive, a želja za novim početkom ispunjena lutanjima i traženjima. Ovdje nam u četvrtom retku evanđelist otkriva da samo onaj koji je iznad vremena može u zemaljsku i vremensku stvarnost donijeti „život“. Logos-Riječ je za Ivana Isus Krist. On prvotno ističe jaku sliku preegzistencije kako bi naglasio značenje dolaska Riječi u ljudsku egzistenciju. Isus je u odnosu prema čovjeku posrednik onoga što ljudskoj egzistenciji daje smisao i puninu. Ne postoji početak bez onog ključnog. Nijedna zemaljska stvarnost ne može ispuniti našu unutrašnjost. Ovdje kad govori da „u njoj bijaše život“ izražava imenicu život kao život u posvemašnoj punini, neograničen u punom smislu te riječi. Izražavajući odnos božanskog Logosa prema čovjeku jasno se da zaključiti da punina života ne postoji bez onoga koji je sam Život.

Isus je svjetlo ljudima. Njegov povijesni dolazak označava upravo rasvjetljenje tame i grijeha u koju je čovječanstvo palo u počecima, kako nam donosi Knjiga Postanka. Ovdje nam odzvanjaju riječi: „U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo“(Ps 36, 10). U Postanku čitamo o prvom grijehu. Čovjekova bitna usmjerenost na Boga i stvorenost na Božju sliku ima temeljno usmjerenje biti kao Bog. Međutim zmija radi skoro jezično neznatni otklon od takvog cilja koji u sebi skriva poticaj biti kao Bog, ali bez Boga. Takav pristup nužno označava propast. U čovjekovom srcu je od Boga upisana čežnja za Bogom. Bog je onaj koji rasvjetljuje čovjeka te čovjek ne može naći sreću života bez Boga. Čovjek prima svoje dostojanstvo iz intimne povezanosti s Bogom. Osobna Božja objava u Kristu donijela je sa sobom Svjetlo i Život u tamu izgubljenog čovječanstva. Ista je Božja Riječ svijet stvorila i otkupila.

Na kraju jedne, a na početku druge građanske godine dobro je biti svjestan da slika bezizlazne ljudske nevolje i čest život u tami nisu nenadvladani. Isus nije samo bljesnuo i otišao. Život koji on donosi nepresušno je svjetlo nade i vrhunac čovjekove sreće. „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“(Iv 1,16).