SVAKODNEVNO U 7:30 Kakve plodove dajemo?

ČITANJA:

Dj 15,1-6;

Ps 122,1-5;

Iv 15,1-8

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar.

Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi, čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači don Jošt Mezeg:

Ovih sam dana razgovarao sa zemljoradnikom, koji je sve više zabrinut zbog mlađih generacija, koje ne interesira posao u vinogradu, tako da vinogradi, koje su naslijedili od roditelja prerastaju u šume i na mnogim mjestima zamire ona lijepa povezanost čovjeka s prirodom. Možda nekima od nas slika vinograda nije bliska ali je ona omiljena kako u Starom tako i u Novom zavjetu kako bi se prikazao Božji narod, koji poput dobre loze treba rađati dobrim duhovnim plodovima.

I Krist se u Ivanovu evanđelju koristi primjerom vinograda. On veli: „Ja sam istinski trs a Otac moj – vinogradar.” Ne možemo zaobići činjenicu, koju proroci u Starom zavjetu stalno podcrtavaju, da je Izraelski narod poput vinograda, kojeg je Bog zasadio, stalno obrađivao i brinuo se za njega, a na kraju je urodio lošim plodom, odnosno izrodio se u vinjagu. Tragedija povijesti Izabranog naroda je ta da na Božju ljubav on stalno odgovara nezahvalnošću, buntom, mrmljanjem i idolopoklonstvom. Koliko se puta i nama događa da ne dajemo dobrih plodova, da smo nezahvalni za život, za dar vjere, za Božje milosti i oproštenje grijeha koje stalno primamo. Tvrdokorno ustrajemo u mrmljanju i stalno se žalimo kako nam je teško te ustrajemo u zlu. Promašujemo cilj za kojeg smo stvoreni. Jer Bog nas je stvorio na svoju sliku, a Bog je ljubav. Prema tome i mi smo sretni samo kada ljubimo. No, da iskreno pogledamo svoj život i pitamo se kada smo nekoga istinski ljubili onakvog kakav jest, ne sebično, posesivno ili koristoljubivo nego dopuštajući čak da nas ta osoba rani i odbaci, vidjeli bi da to nije u dometu naših mogućnosti. Ti plodovi ljubavi u konkretnim životnim situacijama vrlo često izostaju. Zato imamo potrebu najprije iskusiti Božju ljubav a to iskustvo se događa upravo u jednom vinogradu.

Radi se i o mjestu susreta i sjedinjenja. Tu se od nekada pletu ljubavne priče. Zaručnik i zaručnica u vanjskoj ljepoti prirode vide unutarnju ljepotu njihove ljubavi, zato nevjesta u Pjesmi nad pjesmama veli: „Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja, noćivat ćemo u selima. Jutrom ćemo ići u vinograde da vidimo pupa li loza, zameće li se grožđe, jesu li procvali mogranji. Tamo ću ti dati ljubav svoju.” Tu prekrasnu poeziju Crkva je uvijek tumačila kao sliku ljubavi koju Krist ima prema svakome od nas. On nam se bezgraničnom ljubavlju predao na križu i u vrtu, gdje je pokopan, izrasli su plodovi uskrsnuća, dar Duha Svetoga koji danas zapečaćuje u našem srcu radosnu vijest, da Krist ljubi svakog od nas ljubavlju kojom ženik ljubi svoju nevjestu.

Ako smo ucijepljeni u njega, kao što je loza na trsu, možemo, kako Krist veli, donijeti mnogo roda. To je jedina Kristova želja i naša prava sreća. Ono što je ključno u našem odgovoru na Božju ljubav je da ostajemo u njemu. To zvuči jednostavno i čini se kao nekakav pasivni stav ali zapravo je aktivno predavanje samoga sebe njemu, svaki dan iznova. Kao što se Krist potpuno predavao svome Ocu i u Maslinskom vrtu i na križu odlučio se odreći svoje volje i u Njegove ruke predati sve, tako smo i mi pozvani predati se njemu. Sv. Charles de Foucauld je svoje predanje Bogu prekrasno izrazio u jednoj svojoj molitvi:

„Oče, stavljam se u tvoje ruke,

čini sa mnom po svojoj volji

ma kakva ona bila,

zahvaljujem ti.

Spreman sam na sve,

prihvaćam sve,

samo da se u meni

i u svim stvorenjima

vrši tvoja volja.”

Više smo predani Bogu, više nas on kroz životne kušnje čisti, kao što vinogradar čisti lozu, da bi oslobođeni od oholosti u nama moglo još više zasjati Njegovo djelo, njegova ljubav. To je bolno ali istovremeno daje neizmjernu radost. U suprotnom, ako netko ne ostaje u njemu, kaže Evanđelje, usahne, onda ga se baci u oganj i gori a čak i pepeo od tih grana ničemu ne koristi. Nekad bi ljudi sami od pepela proizvodili lužinu za sapun, međutim pepeo od loze kasnije bi ostavljao mrlje, pa bi ga bacali. Ako se udaljimo od Krista i Crkve ne samo da naš život nije plodan nego zagađuje i druge oko sebe te ostavlja mrlje tamo gdje bi trebao čistiti. Zato nas Krist poziva da se ponovno ucijepimo u njega. Ako se netko udaljio, neka se vrati Isusu. On nas kao pravi trs poji novim vinom njegove krvi, čisti nas od svakoga grijeha i privodi u život vječni.