SVAKODNEVNO U 7:30 „Ja sam kruh života”

ČITANJA:

Dj 7,51 – 8,1a;

Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab;

Iv 6,30-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: »Nahrani ih kruhom nebeskim.«

Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup:

Prvo pitanje, koje mnoštvo postavlja Isusu na početku današnjeg odlomka iz evanđelja, nadovezuje se na posljednje riječi koje smo, dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, jučer čuli: «Djelo je Božje da vjerujete u Onoga kojega je On (Bog) poslao». Naime, nije dosta nekakva to do list ili recept od nekoliko koraka da bismo imali udjela u Božjim milostima nego jedino i samo živ odnos ljubavi i povjerenja s Isusom, život s Njime i u Njemu. To naravno iziskuje određen napor promjene u čovjeku, promjene navika, promjene životnih želja, promjene dotadašnjih životnih oslonaca. Da bi se ta promjena dogodila, potrebno je postavljati si temeljna pitanja. Zato će Isusa i pitati: «Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo»?

Oslonac Isusovih sugovornika, židova, temeljio se, naime, na Mojsijevu zakonu i na Mojsijevim znamenjima kao što je to deset egipatskih zala, prelazak preko Crvenoga mora ili čudesan kruh na putu kroz pustinju. Na prvu, rekli bismo, oni imaju dobar oslonac. Isus je s pet kruhova nahranio tisuće ljudi, ali Mojsije je dao kruh za tisuće iz ničega, iz vedra neba, nebeski kruh. Zvali su ga kruh anđela. Taj kruh im je bio hrana cijelim putem kroz pustinju do dolaska u Obećanu zemlji. Zato je taj kruh u tradiciji i ostao tako važan. Čuvati naime tu tradiciju koju su židovi primili od Mojsija njima daje smisao, takva sigurnost dobro je ukorijenjena u njihovu srcu i formira njihove navike. No, Isus ih ovdje mora korigirati. Niti je Mojsijev zakon niti je kruh Mojsijev. Nego Božji.

Koliko često puta se i nama danas dogodi da našu pažnju privuku kriva blještavila, da stavljamo krive naglaske u vjeri, pokušamo pojednostaviti, učiniti tako neko otajstvo bolje razumljivo našim ljudskim kategorijama. Ali to je krivo. Koliko li ćemo se lako oduševiti ljepotom naše nedjeljne liturgije ili ćemo hrliti zajedno s masama ljudi na naše koncerte, seminare i hodočašća, ali se zadržimo na onom izvanjskom bez da prepoznamo nutarnju ljepotu susreta sa živim Bogom. Nisu ni hodočašća ni koncerti ni svečana liturgija ništa loše, ali smisao je susresti Isusa, biti s Njime. Isto tako, u događajima izlaska židova iz egipatskog ropstva ključ nije u Mojsiju i njegovim izvanrednim moćima nego u Bogu. Bog je taj koji se brine. Bog je taj koji poziva Mojsija. Djeluje preko njega. Tako niti svečanost nedjeljne liturgije, niti ritam pjesme niti svetost prostora ne ispunjava svoj potencijal ako si ne posvijestimo da je pravi dar koji po njima primamo sam Bog.

Mnoštvo iz današnjeg evanđelja, uspjelo je razumjeti tu Isusovu poruku. Vidi se iz njihova odgovora: «Gospodine, daj nam uvijek toga kruha». Isus im potom odgovara kao i maloprije. Ne događa se to u četiri ili pet kratkih koraka za sretan život. Naime, potreban je živi odnos prijateljstva s Isusom. Kada me poziva na iskren osobni susret s Njime, hoću li se odazvati? Kada poziva naše obitelji na molitvu, hoće li se odazvati? Kada nas poziva na onaj iskreni susret s Njime u sv. Misi, hoćemo li se odazvati? I ako se odazovemo, i ako to bude iskreno, naše iskustvo će u jednom trenutku izrasti u spoznaju da je Gospodin uistinu kruh života za nas i nama drage osobe, kao što reče: «Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada».