SVAKODNEVNO U 7:30 Izazov vjere

ČITANJA:

Br 11,4b-15;

Ps 81,12-17;

Mt 14,13-21

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Damir Ceković:

Poštovani slušatelji,

Nakon tragičnog događaja koji se dogodio iza Herodovog rođendana, tj. smrti Ivana Krstitelja, Isus se povukao na samotno mjesto u osamu. Samotno mjesto, izolacija, odvojenost od drugih može zvučati čudno, ali u ovom smislu Isus ne bježi od ljudi, od svijeta, već odlazi na samotno mjesto kako bi se u samoći i odvojenosti od svakidašnjeg, povezao u molitvi sa svojim Ocem. Sve što je činio i naviještao, činio je s Ocem. Na temelju ovoga i mi smo pozvani da u toku svakog dana pronalazimo trenutke samoće i tišine kako bismo se povezali s Bogom i sve činili s njime. Za to je potrebna upornost i vjera, jer mnogi se obeshrabre na samom početku. Svi su oduševljeni tom činjenicom tišine i samotnog mjesta, ali kada se poput Isusa odvaže uči u nj, tada brzo odustaju i izlaze iz njega jer su susreli same sebe i svoje probleme, a nisu prepoznali u svojoj bijedi i površnosti prisutnost Boga koji progovara u dubini njihovih duša da se ne boje samih sebe i svojih života, već da se u odnosu i povezanosti s njime odmore, okrijepe i osokole za daljnje djelovanje u ovome svijetu. Kada je narod dočuo gdje je Isus, pohrlio je k njemu. Vidjevši silan svijet sažalio se nad njim i liječio njihove bolesnike. Niti u jednom trenutku nije rogoborio protiv naroda, već mu se u potpunosti posvetio. Čovjek okrijepljen i odmoren samoćom i molitvom u kojoj susreće živoga Boga može spremno poput Isusa odgovoriti na svaki izazov koji se pred njega stavlja. Da je to tako vidimo iz ovog današnjeg evanđeoskog odlomka.

Služeći i pokazujući primjer svojim učenicima, Isus pred njih stavlja izazov vjere, tj. koliko su svjesni njega samoga i njegove prisutnosti u svojim životima. Izazov koji je Isus postavio njima postavlja i nama, a on glasi: „Ne treba da idu, dajte im vi jesti.“ O čemu je riječ? Kada nam je lijepo, lako je reći da vjerujemo i da se pouzdajemo u Isusa, a kada dođu nepremostivi izazovi čovjek često traži kako bi ih izbjegao ili prebacio odgovornost na drugoga, umjesto da u tim trenucima zavapi Bogu za pomoć. Čovjek često ostaje zarobljen ljudskom računicom i time na žalost zatvara Bogu prostor djelovanja.

Pozvani smo poput učenika ukloniti svaku prepreku iz naših života koja nas ograničava i ne pušta da s Bogom činimo velike stvari. Vidjevši da ga ne razumiju traži ih da mu donesu ono malo što su nosili sa sobom, pet kruhova i dvije ribe. „Posjedaše mnoštvo po travi, a on pogleda u nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preostalih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece (usp. Mt 14, 18-20).“ Pouka današnjeg evanđeoskog odlomka jest da čovjek s Bogom može činiti velike stvari ako mu se u potpunosti preda i ono malo što ima ne zadrži grčevito za sebe nego s vjerom i blagoslovom podijeli iz ljubavi s drugima kao što je to činio i naš učitelj Isus Krist. Amen.