SVAKODNEVNO U 7:30 Istinska sreća je u Bogu

ČITANJA:

vl.: Mal 3,1-4 (ili: Heb 2,14-18);

Ps 24,7-10;

Lk 2,22-40

Tekst evanđelja:

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje

spasenje tvoje,

koje si pripravio

pred licem sviju naroda:

svjetlost na prosvjetljenje naroda,

slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.

Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Riječ Božju tumači don Tomislav Lukač:

Šimun iščekivaše Isusa. Svaki čovjek iščekuje nešto što će ga potpuno ispuniti i usrećiti. Traži sreću u raznim stvarima, ali uvijek kao da mu nešto nedostaje.

Kaže sveti Augustin: “Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi.” A, Ivan Pavao II: “Isus je taj kojeg tražite kada sanjate o sreći; On je taj koji vas čeka kada vas ne zadovoljava ono što ste pronašli”

I Bogu hvala za Šimuna, Bogu hvala za proročicu Anu, Bogu hvala za starije osobe u našoj crkvi, jer starije osobe, bake i djedovi nam, svojom prisutnošću u crkvi pokazuju da su, nakon svega što su proživjeli, shvatili da najviše smisla ima ljubiti Isusa i biti s njim jer jedino On ispunja do kraja.

I još jedna stvar: Šimun, nakon što je primio Isusa u naručje, kao da kaže: “A sad mogu umrijeti!” A mi? Mi imamo prilike primiti ga svaki dan u svetoj pričesti? Koliko cijenimo taj trenutak, a koliko nam je postao navika?