SVAKODNEVNO U 7:30 Imamo li vremena za Boga i jedni za druge?

ČITANJA:

od dana: Ezr 9,5-9;

Otpj. pj.: Tob 13,2.4.6-8;

Lk 9,1-6

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: »Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.

Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek:

Hvaljen Isus i Marija, poštovani i dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!

U današnjem evanđelju čuli smo kako Gospodin, kada šalje svoje učenike u svijet širiti kraljevstvo Božje i liječiti bolesne, naglašava da ništa sa sobom ne nose, ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I još posebno ističe da im ne treba više od dvije haljine.

Uvijek me te riječi podsjete na raskorak između prvih učenika i njihovih uspjeha i današnjih ljudi koji se često osjećaju neuspješnima u svojem djelovanju. Zašto je to tako? Ako netko služi da zasluži, ako radi da naplati, ako daje da si vrati, da sebe uzvisi i da se pokaže, onda je jasno zašto je to tako. Jer smo zaboravili smisao služenja, a to je odgovor na ljubav. Zato ima danas toliko žalosnih ljudi oko nas. Ljudi koji ne znaju kamo bi sa svojim bogatstvima, a u srcima osjećaju prazninu. Zato ima i toliko nesretnih ljudi koji čeznu za nekakvim većim imanjem, a već imaju sve, i mnogo više nego što im treba. Sjetimo se samo kako su nekada ljudi imali malo – ni za kruh ni za lijek – a opet su živjeli, kako mnogi tvrde, puno bolje nego danas mi. A mi imamo pune ormare odjeće, pune frižidere hrane, puna skladišta svakojakih stvari, pune kuće televizora, pune oči raznih mogućnosti, pune ruke interesantnih zanimacija, aktivnosti, sve puno slobode… a opet smo nesretni. Zašto? Jer uz sve što imamo i u čemu se želimo dokazati pred drugima, nemamo vremena za ono što je najvažnije. Jer nemamo vremena za Boga i jedni za druge.

Možda ste i sami već to rekli, a sigurno ste čuli poštapalicu samosažaljenja koju koriste ljudi kada se nađu u nekoj nevolji, kada se osjećaju povrijeđeno i nemoćno: „Kakvi sam ja bogec!“ Nas bi baka uvijek špotala kad bismo to rekli, jer: „Bokci su oni koji nemaju ruke i noge!“ Dragi slušatelji, tako se često žalimo da nam koješta fali. A pravo je pitanje što mi nemamo! Sve nam je darovano, svime obilujemo. Ali problem nastaje kada se lijeno prepustimo nezahvalnosti – najokrutnijoj bolesti današnjice. Problem je kada se zarazimo pohlepom pa nije dovoljna jedna žena ili jedan muž, nije dovoljan jedan auto, jedna kuća, jedan televizor, nego svatko u kući ima svoj – je li to bogatstvo ili siromaštvo za čovjeka? Je li bogatstvo to što će otac djetetu priuštiti što god zamisli, a pritom ga naučiti da se ni za što u životu ne treba potruditi i pomučiti? Može čovjek imati lampu koja košta stotine eura, ali pokazuje li ona bogatstvo ako ničije lice ne osvjetljava? Ne – ako gomilajući neke stvari, gubimo ljude. Ne – ako gomilajući neke ljude gubimo obitelj.

Vinko Paulski, svetac čiji je danas spomendan, koji je svoj život posvetio Bogu služeći malenima, siromasima i obespravljenima, kaže ovako: „Biti kršćanin i vidjeti kako naš brat ili sestra pati, a da ne zaplačemo s njim ili s njom, a da ne budemo s njim ili s njom ‘bolesni’! To znači biti bez ljubavi. To znači biti karikatura kršćanina, biti nečovječan i gori od životinje.“

Ništa danas nama ne fali – osim radosti u služenju i besplatnosti u ljubavi. Otac laži preko naše oholosti nametnuo nam je želju da mi svoje uspjehe moramo vidjeti, svojim se trofejima i titulama dičiti jer mislimo da će nam to donijeti sreću i mir, da ćemo imati moć ako budemo veliki u nečijim očima. Ne, dragi slušatelji, to se ne zove uspjeh nego prevara. Uspjeh je imati u ljubavi besplatnosti, u služenju radosti i u životu zahvalnosti.