Budi dio naše mreže

SVAKODNEVNO U 7:30 Gledajmo srcem!

/ sd

ČITANJA:

Sir 2,1-11;

Ps 37,3-4.18-19.27-28.39-40;

Mk 9,30-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Riječ Božju tumači o. Tiho Radan:

„Znam, Bože moj, ti ponizuješ oholu dušu, a daješ vječnu slavu onoj koja se ponizuje. Želim se staviti na posljednje mjesto dijeleći tvoja poniženja kako bih imala s tobom udjela u Kraljevstvu nebeskom”. Sv. Mala Terezija. U Isusovo vrijeme djeca nisu imala nikakva prava ni statusa, smatrala su se ovisnima u drugima i potpuno nevažnima u društvu. I time što Isus stavlja dijete u središte i kaže da ga prihvatimo, on zapravo slavi poniznost, jednostavnost, osobine koje dijete prirodno posjeduje. Pitamo se jesmo li sposobni prihvatiti poniznost i jednostavnost u našem odnosu s Bogom i drugima? Možemo li poput djeteta imati povjerenje u Boga prepuštajući se u njegove ruke? Isus nas uči da veličina nije u tome koliko smo moćni ili priznati, već u tome koliko smo spremni služiti drugima, osobito onima najslabijima. Dijete ovdje predstavlja sve one koji su zaboravljeni, na marginama, ili su na neki način ranjivi. Ovdje se pitamo i da li služimo onima koji su najpotrebniji naše pomoći? Znamo li prepoznati one koji su djeca u društvenome smislu, one bez moći, bez glasa i privilegija? Isus nam poručuje da u služenju u takvima služimo i samome Bogu.

Učenici su se prepirali o tome tko će biti najveći u Kraljevstvu božjemu. To pokazuje kako su često ljudska srca okrenuta sebi. Tražimo vlastitu važnost i priznanje. Isus ovdje raskrinkava takav natjecateljski duh i preokreće vrijednosti. Njegov je odgovor jasan. Najveći je onaj tko služi. Ovdje se upitajmo kako se odnosimo prema vlastitim ambicijama? Jesu li naše ambicije usmjerene prema izgradnji zajednice i pomaganju drugima ili traženju samo vlastitih postignuća? Isus nas poziva na put nesebičnosti i ljubavi, oslobađajući nas od lažnih vrijednosti natjecateljskoga duha. Najdirljivije rečenica u ovom odlomku je Isusova izjava tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime mene prima. Ovo poistovjećivanje sa najmanjima, onima bez glasa, je upravo revolucionarno. Isus se poistovjećuje s patnicima, zaboravljenima, onima na rubu društva.

Ovdje se možemo upitati gdje u svome životu možemo prepoznati Isusa u drugima? Možemo li pronaći Božju prisutnost u susretu sa ranjivima, siromašnima, bolesnima, s onima koji trebaju našu pažnju i ljubav? Kako primijeniti ovo sve u svakodnevnome životu? Pa na prvom mjestu poticati dijalog umjesto natjecanja s drugima, dakle ne dokazivati tko je bolji nego njegovati dijalog utemeljen na poštovanju prema drugome. Drugo, brinuti se za one ranjive, prepoznati u svojoj okolini dijete, stariju osobu, osobu s invaliditetom, siromašnoga susjeda, i pružiti im ljubav i podršku. Zatim vježbati se u poniznosti. Poniznost nije slabost, već snaga. Uvijek se možemo pitati kako mogu biti na usluzi drugima. I na kraju gledati srce. Isus nas poziva da ne gledamo vanjštinu, status, moć, priznanje, već da gledamo srce i da gledamo srcem. Prava veličina dolazi iz ljubavi i suosjećanja s drugim.

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja