SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Tomislav Šanko: Naša vjera je spoznaja da će vapaj nevinih na kraju naći pravdu

ČITANJA:

vl.: 1Iv 1,5 – 2,2;

Ps 124,2-5.7b-8;

Mt 2,13-18

Tekst evanđelja:

Pošto mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja — da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.

Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže — prema vremenu što ga razazna od mudraca. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji:

U Rami se glas čuje,

kuknjava i plač gorak:

Rahela oplakuje sinove svoje

i neće da se utješi

jer više ih nema.

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

Pokolj nevine dječice bio je rezultat Herodove ugroze Isusovim rođenjem: „Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže”. Zašto je Herod pokrenuo pogubljenje nevine djece? Zasigurno ne stoga što je bio jak i snažan, već slab i kukavica. Strah ga je učinio čudovištem. Strah od gubitka kraljevstva, strah od gubitka onoga što je smatrao svojom moći, od gubitka onoga u što je stavio svoj identitet. Svatko od nas može se pretvoriti u Heroda ako dopusti da nas obuzme strah od gubitka onoga na što smo se navezali i u što smo stavili neku apsolutnu vrijednost svoga života, kada to nije Bog. I mi možemo postati pogubitelji, bez da ikoga fizički ubijemo, ako dopustimo strahu da upravlja našim životom, ako donosimo odluke vođene strahom. Posjedovanje i posesivnost nas u konačnici počinje posjedovati. Herod misli da je kralj, ali ne shvaća da je rob zarobljen vlastitim strahom. Isus nam ne obećava kraljevstva ovoga svijeta, ali nas uvjerava da ako ga slijedimo i dopustimo njemu da bude kralj našega života postajemo usitinu oslobođeni za uživanje njegova kraljevstva već ovdje na zemlji.

Nažalost možemo i mi postati Herodi ako mislimo da nam Bog u životu kvari planove, kada zaslijepljeni svojim projektima uništavamo sve one koji nam stoje na putu. Postajemo Herodi kad mislimo da se za sreću moraš služiti silom i logikom ovoga svijeta, kada uđeš u kompromis koji onda malo pomalo izobliči tvoje srce. Ipak jednom ćemo svi stati pred pravedna i milosrdna suca i položiti račun za svaku suzu koju smo natjerali na oči nekoj Raheli. Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema. Lijepo je to rekao Dostojevski „Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“. Naš Bog jest Bog koji se sagnuo nad nas u svome Sinu da sakupi svaku našu suzu, svaku suzu onih koji su najmanji i obespravljeni. Naša vjera je spoznaja da će vapaj nevinih na kraju naći pravdu. Kao što je rečeno: naš Bog nije samo milosrdan nego i pravedan. I u njemu ljubav ne poništava pravdu nego je u potpunosti ispunjava. Isus je došao posebno ispuniti nevinu bol nadom.

Događaj pogubljenja nevine betlehemske djece samo je jedan u nizu tragičnih događaja u kojima je na djelu ljudsko nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni djecu, nego je štoviše, kao u ovom slučaju, upravo i usmjereno protiv njih. Ako bacimo samo letimičan pogled na povijest naše planete onda ćemo brzo uočiti kako su dječje suze, suze malenih i nevinih prve prolivene kada god se odrasli bore za vlast, za prestiž, za moć, kada su usmjereni samo na sebe i svoj komoditet. Te suze kao da su sam Božji krik na licima najmanjih koje bi htjele dozvati pameti one koje je mržnja i kriva ambicija zaludila. U obitelji je to često tako. Kada dijete vidi da se mama i tata svađaju kao da ih svojim suzama želi ponovno spojiti, vratiti na pravo mjesto, popraviti njihova ranjena srca. Upravo su zato i suze ove nevine dječice bile prolivene najprije za Heroda. Za njega su plakale te male oči.

Dobro je sebi postviti pitanje. Ima li nekih suza koje se i za mene prolijevaju, a ja na njih ostajem ravnodušan, ne shvaćam da su znak za mene.

I Sveti Franjo također je plakao. I njega možemo nazvati jednim od malenih. Plakao je zato jer Ljubav nije ljubljena. I Isus je sam zaplakao nad Jeruzalemom jer taj grad nažalost nije shvatio što je za njegovo dobro i nije upoznao čas svoga pohoda, nije ubrao trenutak da prizna svoju slabost i otvori se Božjoj jakosti.

Bog nam svima daje priliku i doziva nas da se obratimo dok za to ne bude prekasno. Očima nevine dječice pokušao je dotaknuti srce Heroda. Ipak ta žrtva nije bila dovoljna. Tada je Bog u svojoj ludoj ljubavi prema čovjeku sam pustio suzu s križa, u njoj skupio sve naše grijehe i otkupio ih.

Fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.