SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Tomislav Šanko: Na nama je da ljubimo na Isusov način

ČITANJA:

Izl 12,1-8.11-14;

Ps 116,12-13.15.16b-18;

1Kor 11,23-26;

Iv 13,1-15

Tekst evanđelja:

Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

Čuli smo kako nam apostol Ivan, za razliku od ostalih evanđelista ne donosi prikaz ustanove euharistije niti svećeničkog reda. To nije zato što ga to ne zanima već on o tim istim stvarnostima govori kroz prikaz pranja nogu. Isus taj čin zaključuje riječima: Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.

Svi ljudi i oni koji nisu kršćani, vole. Ipak Isus nam želi reći da je na nama ne samo da volimo, već da ljubimo na Njegov način. Mi ne možemo voljeti onoliko koliko voli Bog, nego kako. Upravo u ovom evanđelju možemo ubrati što je to specifično što bi trebalo krasiti način na koji vole oni koji sebe nazivaju kršćanima. Možemo li se večeras zajedno prepoznati u ovome kako?

Prvo Isus voli SLOBODNO. Na dva mjesta u Evanđelju stoji da je Isus znao što čini. Znao je da je došao njegov čas, ČAS PRIJELAZA, PASHE, čas konačnog IZLASKA OCU. Znao je da ide OCU. Isus je mogao pobjeći, ali nije. On nije primio križ kao nužno zlo pa to onda prikazao kao žrtvu za nas. Kad je već tu pa ga moram nositi. On je u njega ušao s ljubavlju.

Isus dakle pokazuje da je prava ljubav jedino ona koja se DAJE NE NA SILU nego slobodno i svjesno. U svoj čas On ulazi kao SIN, ne kao ROB (stariji sin). Ja polažem život svoj, nitko mi ga ne oduzima…Mogu si ovdje postaviti pitanje: Kako ja nosim svoje križeve, svoje dužnosti…? Čovjek može biti vrijedan, ali njegov život bijedan ako odrađuje ljubav, ako odrađuje život! Reći će sv. Pavao da Bog voli vesela darivaoca i da voli kada daješ da to činiš ne na silu nego koliko si srcem odlučio…

Druga karakteristika Isusove ljubavi je što je to ljubav DO KRAJA. Život nije u bježanju. Često nas Bog vodi baš u ono čega se bojimo. Isus svjesno ulazi u svoj IZLAZAK. Naši su izlasci često bježanje…Preobražavaju nas, ali ne na Isusovu sliku…

Isus ne mjeri što će za to dobiti. On ljubi bez obzira što zna da će ljubav ostati ne uzvraćena. Prava ljubav želi nadmašiti u ljubavi. Ona je besplatna i bez pridržajna.

Treće svojstvo prava ljubavi je da se ZNA SPUSTITI – USPORITI za onoga koga ljubi. Znak toga je i gornja haljina koju Isus skida. Isus se ne drži ljubomorno svoje jednakosti s Bogom. Skida odjeću svoje slave i božanstva i za mene postaje rob. Isus se sagiba nad moju bijedu, nad moju prljavštinu i sramotu. On postaje prosjak moje ljubavi. Moli me da mu dopustim da mi opere noge.

Noge su znak mojih lutanja. Isus kao da u svoje ruke želi uzeti sve moje krive putove i reći mi da zaboravim sve što je bilo. On mi sada daje novi put, otvara nove staze, ne gleda unazad. To je još jedna od karakteristika njegove ljubavi. Ne gledati unazad… ne spočitava mi moju sramotu…milosrđem očituje najviše svoj svemoć…

Noge su i znak moje nezdrave i nečiste komunikacije s drugima. Osoba vrijedi onoliko koliko vrijedi njeni odnosi. Koliko su oni čisti, lijepi, duboki… Isus želi ući u moju komunikaciju i ozdraviti je, očistiti je. Zato on ljubi moje noge…

Isus se opasuje ubrusom koji je vezan za njega dok njime briše apostolima noge kao da hoće reći – ja na sebe uzimam tvoju nečistoću, ona sada pripada meni. To je i sama poruka križa. On je našu zadužnicu pribio na križ. Da bi to mogao ja mu to moram dopustiti. Slijedeća karakteristika ljubavi jest da dozvoli biti voljen.

Vidimo tu Petra kako po tko zna koji put želi učiti Isusa kako treba biti Bog. Nećeš ti meni prati noge…Ništa Petar nije razumio nakon tri godine. Mi ljudi kao da se bojimo povjerovati da Bog može biti tako blizu, kao da nam je to previše lijepo da bismo vjerovali. Kao da se bojimo biti sretni, kao da je najteže dopustiti da nas Bog voli. Uvijek mislimo da mi nešto moramo napraviti ili zavrijediti.

Danas trebamo dopustiti Isusu da nas zavede, da nas voli, da učini nad nama gestu ljubavi inače nećemo imati dijela s njime. On žudi mene, ja sam njegova čežnja. Dopusti mu da te voli, dopusti mu da te opere, dopusti da uzme tvoj grijeh i oprosti sebi…

U ovoj se gesti skriva i sakrament Euharistije. Prava ljubav žudi ostati zauvijek s onim koga voli, želi se u njemu pronaći, žudi biti jedno s voljenom osobom. Sveti Pavao Euharistiju uspoređuje s činom intimnosti muškarca i žene. To je čežnja sjedinjenja. Pokazuje intenzitet i dinamiku ovog sakramenta. Bog nije dosadan. On je neprestano stapanje u ljubavi i čežnji.

Ljubav Isusova je nevjerojatno domišljata. Da bi postigao ovo sjedinjenje s nama On nam se daje u obliku kruha i vina. U obliku tako jednostavnom i svakodnevnom, tako nenametljivom!

Jedući i pijući Njega On nas (po pravilu jačega) pretvara u sebe. Kada mi jedemo hranu mi je asimiliramo, ona se ugrađuje u nas. Kada mi blagujemo Isusa, Isus zapravo blaguje nas, mi postajemo On.

U ovom sakramentu mi otkrivamo da je bit čovjeka davanje. Biti osoba u punom smislu te riječi – pretvoriti sebe u davanje. Isus je davanje. Čovjek koji ne živi davanje zapravo je već mrtav. Hodajući mrtvac. Čovjek koji nema nikoga za kojega je spreman umrijeti je zapravo tužan čovjek.

Tu otkrivamo i sakrament svećeništva, koji je sakrament služenja – dajući potpunog sebe na raspolaganje, dopuštajući Bogu da vuče poteze. Hvala ti Gospodine što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo. Prvo da stojimo, da bi nosili tebe a ne sebe ljudima današnjice.

Sagibati se nad tuđe grijehe i prati ih …ispovijed…

DA BIH TO MOGAO PRVO MORAM SAM BITI POSLUŽEN. Tek onda mogu predati što sam primio!

Daj da činimo po tvom primjeru Isuse… TEBI NA SPOMEN!

Fra Tomislav Šanko, župnik župe sv. Nikole Tavelića u Rijeci