SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Siniša Pucić: Svaka nas navezanost sve više udaljuje u Krista

ČITANJA:

od dana: Fil 2, 12-18;

Ps 27, 1.4.13-14;

Lk 14, 25-33

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

»Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti — počeli ismjehivati svi koji to vide: so ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad si polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.«

»Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Riječ Božju tumači fra Siniša Pucić:

Draga braćo i sestre, ima jedna priča o kralju i dva sokola, koja je dobio na dar. Kako je kralj želio imati dobro uvježbane i vješte ptice, zadužio je jednog trenera da ih nauči letjeti. Prvi sokol je rapidno napredovao i ubrzo se vinuo u nebeske visine, dok je drugi sokol uporno stajao na mjestu odbijajući letjeti. Mnogi liječnici i stručnjaci pokušavali su potaknuti sokola da poleti, ali ništa nije djelovalo. Kralj, tužan i ljutit zbog takvog raspleta događaja, izdao je proglas u kojem je tražio pomoć od svih ljudi dobre volje.

Sljedećeg se jutra probudio i kroz prozor ugledao svog drugog sokola kako leti. Primio je jednog priprostog seljaka koji je tvrdio da je zaslužan za sokolov let i u čudu ga zapitao: “Pa što ste mu napravili?” Seljak je jednostavno odgovorio: “Odrezao sam granu na kojoj je stajao.”

Odricanje je naizgled teška riječ, jer nas poziva da se odvojimo od nečeg što nam je drago i na što smo se navikli. No, kada nas Isus poziva da se odreknemo samih sebe, svega što posjedujemo, onda to izgleda kao nemoguća misija. Tako će i ostati ukoliko odricanje ne uzmemo s ciljem, i to najvišim koji si možemo postaviti: upoznati Krista, njegovu ljubav i sve ono što nam po njoj daruje.

Stoga, sve što već posjedujemo, svi ljudi i stvari na koje smo navezani, ima li sve to smisla u odnosu na ono najizvrsnije – biti uz Isusa, koračati s njime?  Eto primjera: apostoli su ostavili svoje obitelji, stvari, poslove i pošli za Kristom – a da nije bilo njega, sve bi to odricanje bilo besmisleno, promašeno.

Braćo i sestre, svaka nas navezanost sve više udaljuje u Krista – on je sam vrlo jasno to rekao u današnjem evanđelju. No, kako otkriti navezanosti i kako ih se osloboditi? Tuga i strah od gubitka često su znak navezanosti koju možemo izliječiti upravo molitvom i svjesnim odricanjem. A da bismo živjeli odricanje moramo imati ispravnu sliku o Bogu, koji nas neizmjerno ljubi, svatko od nas mu je posebno mio i drag. Jedino se takvom Bogu možemo prepustiti puni povjerenja.

Kada bolje upoznamo Isusa, kada povjerujemo i osjetimo koliko smo voljeni, odricanje će nam biti nešto prirodno i samo po sebi razumljivo. Dakle, prepustimo se Isusu, ne bojmo se njegove ljubavi kojom nas štiti, vodi i dariva kroz život.

Fra Siniša Pucić, odgojitelj sjemeništaraca i vjeroučitelj u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji »Fra Marijan Lanosović« u Slavonskome Brodu.