SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Mirko Mišković: Radost utemeljena na vjeri znak je naše autentičnosti

ČITANJA:

Dj 18,9-18;

Ps 47,2-7;

Iv 16,20-23a

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost. Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.

Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati.«

Riječ Božju tumači fra Mirko Mišković:

Pisac Četvrtoga evanđelja detaljno opisuje kako je Isus, predavši se na muku i smrt, pripremao svoje učenike na događaje koji će uslijediti te im ujedno unaprijed otkrivao njihovo duboko značenje u povijesti spasenja. Evanđelist se trudi pokazati da Isus nije svoje učenike ostavio nespremnima pred događajem svoje vlastite Pashe, nego im je unaprijed ostavio riječi ohrabrenja i nade.

Isusove riječi nisu željele kod učenika stvoriti iluziju o onome što će uslijediti niti su bile samo nekakva sentimentalna utjeha. U noći svoga predanja on im jasno najavljuje da će plakati i jaukati, nasuprot svijetu koji će se tim događajima veseliti, smatrajući ih svojom pobjedom, a Isusovim – a onda i učeničkim – porazom i krajem. I doista je to objektivno tako i izgledalo: raspeti Isus u tom trenutku očima onodobnoga promatrača i nije mogao značiti ništa osim poraza i kraja. Za njegove učenike to je bio izvor žalosti jer se objektivno činilo da je sve ono za čim su pošli jednostavno propalo. Za njegove protivnike bio je to izvor radosti jer se objektivno činilo da je ono što im je smetalo i što je kod njih izazivalo pomutnju sada zauvijek ugušeno.

Isus ipak već tada najavljuje svojim učenicima da ta objektivno predočena situacija neće biti konačna nego će se upravo potpuno preokrenuti. Učenička objektivna žalost i plač postat će sasvim razložnom i utemeljenom radosti. Isusov put neće se naime završiti u hladnoći i tami groba, nego će se nastaviti u toplini i svjetlosti dotad nezamislivoga događaja – uskrsnuća od mrtvih. Naizgled dovršena povijest Raspetoga nastavit će se kao povijest Živoga među nama.

Isus za ovu situaciju rabi sliku porođajnih boli i prelaska od žalosti muke rađanja u radost zbog dolaska novoga života. Ta je slika preuzeta još iz starozavjetne tradicije gdje je predstavljala teške događaje koji su prethodili mesijanskim vremenima. Isusova je osobna Pasha ključni i središnji događaj povijesti spasenja. Njome su započela konačna, posljednja vremena u kojima se uvijek iznova uzbiljuje spasenje koje je Isus zaslužio svojim prijelazom kroz smrt u uskrsnuće. Mi smo, dakle, dionici upravo tih vremena, ali onda i one trajne radosti koju je Isus najavio svojim učenicima. Radost utemeljena na vjeri da nijedno zlo pa ni sama smrt nemaju konačnu riječ znak je naše autentičnosti. Bez obzira na sve nevolje koje nas mogu pritiskati, uvijek trebamo biti svjesni da je vrijeme žalosti i plakanja prošlo te da smo pozvani živjeti vrijeme trajne radosti rođene iz Kristove pobjede.