SVAKODNEVNO U 7:30 Duhovna disciplina šutnje i strpljenja

ČITANJA:

Jutarnja misa: 2Sam 7,1-5.8b-12.14a.16;

Ps 89,2-5.27.29;

Lk 1,67-79

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Zaharija, otac Ivanov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati:

»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijateljâ, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

Lik Zaharije, oca Ivana Krstitelja, često ostaje u sjeni veličine njegova sina. Ipak, Zaharijin život nudi duboke pouke za naš duhovni rast i razumijevanje odnosa s Bogom. Priča započinje u hramu, u trenutku Božje objave. Zaharija je bio svećenik, čovjek molitve i služenja Bogu, ali i čovjek koji se suočavao s ljudskom slabošću i ograničenjima. Kada mu anđeo najavljuje da će dobiti sina, njegovo se srce koleba, a njegova sumnja rezultira nijemošću. Ovo nijemost nije kazna, nego prilika za rast, za promišljanje i duboko preispitivanje. Zaharijina šutnja postaje prostor u kojem se događa preobrazba. Učimo da Bog ne odustaje od nas ni kad sumnjamo. Njegova pedagogija uključuje tišinu – vrijeme u kojem nas poučava i vodi prema novom povjerenju.

U tom razdoblju tišine Zaharija uči slušati na drugačiji način. Gubi sposobnost govora, ali dobiva dar unutarnje kontemplacije. Oduzetost govora mu pomaže osloboditi se vlastitih planova i prihvatiti Božji naum. Kada konačno ponovno progovori, njegove prve riječi nisu sumnja, nego hvala. Njegova pjesma, „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov“, odjekuje kao svjedočanstvo čovjeka koji je prepoznao Božje djelovanje u vlastitom životu.

Zaharijino imenovanje sina također nosi duboku poruku. Premda su društvena i obiteljska očekivanja bila da će dijete nositi njegovo ime, Zaharija odabire poslušati Božju volju. Ime „Ivan“ nije samo odabir roditelja, nego izraz Božje milosti i poslanja djeteta. Ovim činom Zaharija pokazuje svoju spremnost prepustiti kontrolu Bogu. Uči nas kako roditeljstvo, kao i svaki odnos, zahtijeva oslobađanje drugih za njihovu autentičnost i poslanje. Ivan nije pozvan ispuniti Zaharijine ambicije, nego Božji plan.

Za nas, Zaharijin put može biti nadahnuće. Koliko često se i mi zateknemo u sumnji ili borbi s vlastitim planovima, nesposobni vidjeti širu sliku Božjeg djelovanja? Ostanemo duhovno nijemi. Zaharijina nejemost koja prerasta u duhovnu šutnju podsjeća nas na vrijednost osluškivanja. U svijetu punom buke, gdje često prebrzo govorimo i sporo slušamo, Zaharijin primjer nas potiče na duhovnu disciplinu šutnje i strpljenja.

Priča o Zahariji nas također uči da istinska snaga dolazi iz Boga, a ne iz naše prošlosti, društvenog statusa ili ljudskih očekivanja. Kao što Ivanova snaga ne dolazi od rodoslovlja, tako ni naše vrijednosti ne proizlaze iz vanjskih postignuća. Božja ljubav prema nama je temelj našeg identiteta.

Na kraju, Zaharija nije samo otac Ivana Krstitelja; on je i simbol vjere koja raste unatoč početnoj sumnji. Njegov život nas poziva kako nijemost i nepovjerenje preobraziti u plodnu šutnju i vjeru kao Božji dar, kako u šutnji prepoznati Božje djelovanje i kako poput njega postati glasnici zahvalnosti i vjere. Za sve to potrebna je poniznost, ulazak u istinu o sebi ali pred Božjim pogledom. Zaharijina priča svjedoči da Bog vodi svakog od nas prema punini života, čak i onda kad smo slabi i jadni, nesigurni pa i pomalo sumnjičavi.