SVAKODNEVNO U 7:30 Don Leonard Škec: Pozvani smo primiti život zajedništva

ČITANJA:

Jš 24,1-2a.15-18b;

Ps 34,2-3.16-23;

Ef 5,21-32;

Iv 6,60-69

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:

»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«

Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«

Riječ Božju tumači don Leonard Škec:

Govorom o kruhu završava ovo dugo poglavlje evanđelja. Krist se poistovjećuje s kruhom koji dolazi s neba, dolazi od oca. A ljudi, neobično, odlaze. Govori o sebi kao o daru, a ljudi odlaze. Ne samo to, nego i mrmljanje Židova sada prelazi na učenike jer sad i oni počinju mrmljati. Vidi se da još uvijek pripadaju svome svijetu i da još uvijek ne pripadaju Kristu. Imaju isti mentalitet. Kažu da je to tvrda besjeda. Tko je može slušati? „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke” Što je tu toliko tvrdo! Radi se o primanju i asimiliranju dara. Grčka riječ ‘sklerosis’ ne označava da je nešto tvrdo u fizičkom smislu, kao kame, već nešto što je po sebi meko, ali kada se proba postaje tvrdo, stvrdnjava se. Dakle, vara. Očekivao sam jedno, a dogodilo se drugo.

Prije ovoga Krista žele zakraljiti. On bježi pred njima, a kasnije počinje govoriti nešto sasvim drugo. Iza te njihove namjere da ga se zakralji krije se zapravo želja da zadovolji njihove životne potrebe. Naslućujući ipak da je on Mesija, pitaju ga što trebaju činiti kako bi mogli dobiti taj kruh. Tipičan mentalitet religije. Što trebam učiniti kako bi uvijek bio tako nasićen? Što trebam činiti da bi moje potrebe, želje, planovi bili zadovoljeni? Krist odgovara da takvo razmišljanje nije moguće jer život dolazi od Duha. Narav ne može čovjeku dati ništa za njegov pravi život (obitelj, djeca, uspjeh, novac, zdravlje, karijera, obrazovanje).

„Tijelo ne koristi ništa”. Doslovno, ne doprinosi. Kada čovjek nešto pokušava propada. Radi se o primanju onoga što dolazi odozgor od Duha. Ne radi se o tome da trebamo mi nešto napraviti za Boga kako bi se nasitili već o primanju, o prihvaćanju Duha Svetoga, o kruhu koji silazi s neba. To je sam Krist. „A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio!”. On je taj dar. Mana je bila korisna, ali ljudi su umirali. Nitko nije ušao u obećanu zemlju sa manom. Obećana je zemlja zajedništvo s Bogom – biti s Bogom. Ali „nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca”. Doslovno, nemaš nikakvu sposobnost doći k meni. Ne može se doći do Krista, do Boga. Nemaš ništa što bi ti omogućilo da mi se približiš, osim ako ti je dano od Oca. A to nam se ne sviđa! Da smo nemoćni, da ne možemo zaslužiti obdržavajući zapovijedi. Jedini je put odnos. Treba primiti, a to ne želimo jer bi htjeli sami. Odbacivanje dara je otajstvo. Cijenimo onoga tko je nešto napravio, ali ne i onoga koji je nešto primio. Pozvani smo primiti taj Život zajedništva. Problem ostaje primanje, lakše je zaslužiti. To je toliko ponižavajuće za čovjeka, što pokazuje da smo robovi svoje volje koja nas sprječava da spoznamo istinu.

Don Leonard Škec, župni vikar u župi Uznesenja BDM u Puli