SVAKODNEVNO U 7:30 Dar vječnog života

ČITANJA:

Dj 20,17-27;

Ps 68,10-11.20-21;

Iv 17,1-11a

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i reče: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao — Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.

A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao

te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Poštovani slušatelji, nalazimo se u svetom vremenu iščekivanja Duha Svetoga. Dani pred svetkovinu Duhova je vrijeme ponovnog promišljanja temelja naše vjere. Evanđeoska čitanja nas pozivaju da uđemo u dvoranu posljednje večere, sjednemo uz Krista i osluškujemo njegove oporučne upute za naš osobni vjernički život i za život Crkve.

U sedamnaestom poglavlju Ivanova evanđelja zapisan je tekst koji se u novozavjetnoj teološkoj predaji naziva Isusovom Velikosvećeničkom molitvom. Vrijeme je Isusovog prijelaza. Kucnuo je Isusov „čas“. Cijeli opis Isusova života u Ivanovom evanđelju kretao se prema tom „času“. To je čas u kojem će se pokazati tko je on zapravo. Važno je primijetiti da se Isus u tom trenu Isus ne obraća učenicima, nego podiže oči prema nebu i razgovara sa svojim Ocem. Isusov posljednji govor prije muke nije zapovijed, ni pouka, niti proročanstvo, nego molitva. Današnje čitanje je prvi dio te molitve. Isus se usredotočuje na odnos sa svojim Ocem i na smisao vlastitog poslanja. To je najdublji uvid u tajnu odnosa unutar Presvetog Trojstva koji nam nudi Novi zavjet.

Zajednici kojoj Ivan piše svoje evanđelje ova je molitva bila teološko sidro. Nakon oproštajnog govora učenicima tumači se da su muka, smrt i uskrsnuće jedinstveni događaj objave Božje slave. Zajednica vjernika koja doživljava muke zbog kršćanskog života mora naučiti ne gledati križ kao neuspjeh, nego kao proslavu. Zato molitva Ocu nije tek slika Isusove pobožnosti nego ključ razumijevanja otkupiteljskog djela muke, smrti i uskrsnuća. Čitav kršćanski život temelji se na uvjerenju da Isusova smrt na križu nije promašaj i prijevara, nego vrhunac objave Božje ljubavi.

Središnja tema odlomka sažeta je u dva ključna pojma: slava i vječni život. Isus moli: „Oče, proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.“ U svakodnevnom jeziku tadašnjih kršćana riječ slava označavala je uspjeh, moć, popularnost i prepoznatljivost u društvu. Međutim, u Ivanovu evanđelju značenje riječi slava oslanja se na starozavjetni biblijski jezik. Pojmom slava u Starom zavjetu označava se očitovanje Božje prisutnosti i istine. Isus je već na početku Ivanova evanđelja opisan kao onaj čiju su slavu učenici gledali tijekom njegova djelovanja, a sada, u njegovom posljednjem „času“, ta slava doseže vrhunac. Međutim, taj vrhunac slave daleko je od očekivanja i shvaćanja njegovih učenika i od kršćana kojima je Ivan pisao svoje evanđelje. Slava se ne događa se u proslavi, moći i vlasti, nego u muci. Božja veličina i blizina objavljuje se po križu. Na križu se pokazuje Božja ljubav – potpuno i do kraja. Snažan je to ispravak mnogih površnih predodžaba o krajnjim rezultatima vjerničkog života.

Druga velika riječ odlomka je: vječni život. Dobro čujmo kad Isus kaže: „A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinoga istinskog Boga, i onoga koga si poslao – Isusa Krista.“ Isusova definicija vječnog života često se ne slaže s našom logikom i shvaćanjima. Vječni život o kojem piše Ivan nije dugovječnost postojanja, vječno postojanje nakon smrti i produžetak egzistencije u beskonačnost. Vječni se život u Ivanovom evanđelju tumači kao intenzitet spoznaje i bliskosti s Bogom. Ivan i ovdje koristi starozavjetni rječnik u kojemu spoznavanje označava povjerenje, pripadnost i ljubav. Isti se glagol koristi za označavanje osobne ljubavne povezanosti, kao što je bračni odnos potpunog pripadanja i prianjanja. Spoznavanje Boga koje donosi vječni život nipošto nije samo intelektualno usvajanje činjenica o Bogu. Vječni život ne mjeri se teorijskim znanjem, nego kvalitetom života i iskustvom ljubavnog odnosa pripadanja Bogu. To iskustvo nije pusto obećanje, ne događa se u nekoj drugoj dimenziji ili u budućnosti neba nakon fizičke smrti, nego je započelo i traje već sada u ovom životu i ovdje na zemlji.

Dok iščekujemo silazak Duha Svetoga, pozvani smo i mi preispitati vlastita očekivanja od vjere. Što je za nas vječni život? Je li to samo daleka, nedokučiva nagrada za dobro ponašanje, ili je to prisutnost Božje ljubavi koja započinje već danas? U svijetu gdje se mnogi panično trude produžiti starost i traže dugovječnost raznim pomagalima tehnologiji, Isus nam nudi vječni život koji se ostvaruje u našem intimnom odnosu s Bogom, našim i njegovim Ocem. Dar Duha Svetoga kojega molimo ovih dana upravo je dah tog vječnog života koji živi u nama. Duh Sveti nas uvodi u to duboko poznanstvo s Ocem. Trenutci doticaja s Bogom i vječnim životom što ga on daje ostvaruju se u našim svakodnevnim susretima s onima koje volimo. Upravo su ti trenutci proboj vječnosti u naš vremeniti život – trenutci Božje slave! Vječnost nije negdje tamo ili nekada poslije – vječni život je sada i ovdje. Sad je naš čas da u bližnjima otkrijemo znakove vječne Božje ljubavi.