SVAKODNEVNO U 7:30 Božji dodir

ČITANJA:

1Kr 8,1-7.9-13;

Ps 132,6-10;

Mk 6,53-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pošto Isus i njegovi učenici doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. I kamo bi god ulazio — u sela, u gradove, u zaseoke — po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Anđelko Katanec, povjerenik za pastoral migranata i turista Zagrebačke nadbiskupije, župnik in solidum župe sv. Blaža u Zagrebu:

Često se u teškim i neizvjesnim situacijama kaže da se treba prepustiti Bogu u ruke. Također, kad osjetimo posebno duhovno iskustvo ili Božju milost, reći ćemo da nas je Gospodin dotaknuo. I zaista, Bog nam u Isusu Kristu pokazuje da on nije daleki Bog koji svijetom upravlja s visine, već Bog koji nam je blizu, koji nas spašava svojim dodirom, koji nas nosi na svojim rukama.

Slušamo danas u evanđelju da je mnoštvo ljudi dolazilo Isusu i molili su da barem mogu dotaknuti skut njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi. Na sličan način, Isus je bolesnike uvijek prije ozdravljenja svojim rukama podizao i na njih polagao ruke. Svojim je rukama grlio djecu i blagoslivljao ih. Svojom je rukom dodirivao čak i mrtve i vraćao ih u život. Sjetiti ćete se i kako je pružio ruku da izvuče Petra iz vode kad je počeo tonuti, kako je podigao ruke da smiri oluju na moru, kako je uzeo kruh u ruke i umnožio ga da nahrani mnoštvo, kako je svojim rukama oprao noge svojim učenicima. Njegove su ruke učinile toliko za ljude, ali su ih na kraju prikovali na križ jer su neki na taj način željeli pokušati spriječiti da njegove ruke čine čuda. Ali tada se dogodilo još veće čudo, jer je Isus na križu raširio ruke da zagrli cijeli svijet, a nakon uskrsnuća, rane na njegovim rukama postale su vidljiv i dodirljiv dokaz njegove pobjede nad smrću.

Znamo da je Isusova ruka prisutna i u našem životu. Njegov dodir je prije svega znak prihvaćanja, ljubavi i prisnosti. Prije nego uslišana molitva, čovjeku je važnije osjetiti Božji dodir i blizinu. Baš kao što znanost potvrđuje da nas fizički dodir čini zdravijima i sretnijima — oslobađajući hormone povezivanja i smirujući stres — tako nas Isus svojim dodirom iscjeljuje, grli i stavlja svoje ruke na nas, ne samo da bismo bili tjelesno zdravi, nego da bismo osjetili da smo voljeni i da pripadamo Bogu.

Iz toga učimo da su i naši dodiri – ruka prijateljstva, zagrljaj podrške, fizička blizina – način na koji prenosimo Božji blagoslov. Sveta Majka Terezija spoznala je da dodirom bolesnika i umirućih dotiče samoga Krista. Znala je da neće moći sve ljude ozdraviti i spasiti, ali je svakoga htjela dotaknuti i ohrabriti. Upravo dok je papa Pavao VI. bio u posjetu Indiji, Majka Terezija je bila u Kalkuti uz umirućeg starca Onila kojemu više nije bilo pomoći. Izdahnuo je na rukama redovnice koja ja uz njega molila, a njegove posljednje riječi bile su: „Živio sam poput životinje, a sad umirem kao čovjek.“ Svojim je rukama komunicirala Božju ljubav onima koje je svijet napustio.

Mi ljudi smo fizička bića i potreban nam je fizički kontakt da bismo osjetili da smo živi, da smo voljeni, i da smo spašeni. Sam Bog dopušta da ga dodirnemo u Isusu Kristu i taj je dodir za nas spasonosan. Zato svaki sakrament u sebi ima i fizičku gestu dodira ili barem polaganja ruku i Crkva inzistira da u liturgiji uvijek sudjelujemo fizički jer u tom zajedništvu vjernika i međusobnoj blizini svjedočimo Božju blizinu i blagoslov.