SVAKODNEVNO U 7:30 Bog koji ulazi u naše izgubljenosti

ČITANJA:

Iz 40,1-11;

Ps 96,1-3.10ac.11-13;

Mt 18,12-14

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Isus danas ne govori o nekoj neobičnoj ovci, nego o onim našim trenutcima kada zastanemo, zbunimo se, skrenemo ili jednostavno izgubimo smjer. Izgubljenost je iskustvo koje svi poznajemo – ponekad glasno, ponekad tiho, a ponekad tako duboko da ga više ni ne znamo izraziti. Upravo u tim neurednim i raspršenim prostorima našega bića evanđelje postaje najnježnije: Bog ne čeka da se najprije sabereš da bi ti prišao; on kreće prema tebi baš tamo gdje si se izgubio.

Pastir ostavlja devedeset i devet ovaca. Taj podatak nije simpatičan – on je revolucionaran. Bog nije matematičar sigurnosti. Njemu jedno srce nikad nije manje vrijedno od mnoštva. I dok mi često klasificiramo ljude po uspjehu, ponašanju, pobožnosti ili vidljivim rezultatima, Bog gleda jedino ranjivost. Ona jedna ovca nije teret; ona je prilika – mjesto gdje Bog može biti najviše Bog: onaj koji traži.

Najljepši detalj ove prispodobe je tišina Pastira. On ne postavlja pitanja koja optužuju: Zašto si otišao?, ili: Zar se opet dogodilo? Bog ulazi u naše promašaje kao netko tko traži, a ne kao netko tko prosuđuje. U ranama koje sami stvaramo, u pravcima koji nisu bili mudri, u odlukama zbog kojih nam je teško pogledati se u ogledalo – on vidi pukotinu kroz koju može doći blizu. Tamo gdje smo slabi, on vidi prolaz. Tamo gdje smo lutali, on vidi put povratka.

Živimo u kulturi koja često zahtijeva da se pokažemo sigurnima, uspješnima i pribranima. Ljudi nose masku stabilnosti i onda kad ih iznutra tiho nagriza nemir. A Isus danas otvara drukčiju istinu: najdublja točka susreta nije naša snaga, nego naša ranjivost. Ne u onome što činimo ispravno, nego u onome što se u nama slomilo. Bog ne ulazi u naša savršenstva – ulazi u naše pukotine. I zato je ovo evanđelje tako suvremeno: govori o čovjeku koji se izgubio i o Bogu koji ga pronalazi.

Tko se prestane bojati svoje izgubljenosti, otkrit će da nije udaljen od Boga, nego da mu je Bog upravo tamo najbliži. Vjera ne počinje kad sve znaš, nego kad dopustiš da te netko traži. Pastir ne odustaje. On traga sve dok te ne pronađe.

Nisi izgubljen da bi bio odbačen. Nisi izgubljen da bi bio kažnjen. Izgubljen si da bi bio pronađen.