SVAKODNEVNO U 7:30 Bog koji ulazi kroz pukotinu zahvalnosti

ČITANJA:

Kol 3,12-17;

Ps 145,2-11;

Lk 17,11-19

Tekst evanđelja:

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Desetorica gubavaca stoje pred Isusom, izvan grada, izvan života, izvan tuđeg pogleda. Oni mole ono što svaki ranjen čovjek moli kad više nema što izgubiti: Smiluj nam se! U toj rečenici nema filozofije – samo istina. Bog uvijek sluša istinu. I zato ozdravljenje dolazi na putu, nenajavljeno, neprimjetno, gotovo tiho. A onda se događa još tiši trenutak: devetorica odlaze, a samo se jedan vraća.

Zahvalnost je uvijek povratak. Povratak k izvoru, povratak k onome koji je djelovao, povratak k vlastitoj nutrini. Devetorica su ozdravila, ali samo je jedan ozdravio iznutra. Jer zahvalnost mijenja čovjeka – ne zato što je lijepa gesta, nego zato što je istina srca. Zahvalan čovjek vidi više: ne samo rješenje problema, nego i ruku koja je djelovala.

U životu je lako postati jedan od devetorice: kad se dobro dogodi, nastaviš dalje, zaboraviš, uzmeš zdravo za gotovo, pripišeš slučajnosti ili vremenu. Ali zahvalnost je onaj trenutak kad shvatiš da dobro nikada nije samo događaj – dobro je trag. Trag Božje diskretne prisutnosti. Trag koji poziva da se zaustaviš i vratiš, makar na trenutak.

Suvremeni čovjek ima sve, ali rijetko ima vremena stati. A zahvalnost traži upravo to: zastati. Pogledati unazad i priznati da nisi sam stigao ovamo gdje jesi. Da se dobro nije dogodilo slučajno. Da te netko vodio, čuvao, nosio, oblikovao. Zahvalnost je duhovni realizam koji oslobađa od iluzije da je sve u tvojim rukama i vraća te u istinu da mnoge stvari dobivamo prije nego što ih zaslužimo.

Bog najradije ulazi u srce koje zna zahvaliti. Ne zato što mu treba naše hvala, nego zato što zahvalno srce ostavlja prostora. Ono ima pukotinu. I Bog u nju ulazi s lakoćom. Jer srce koje se vraća Bogu nikada nije prazno – ono je već ispunjeno.

Zahvalnost ne povećava broj darova. Zahvalnost povećava srce koje može primiti Boga.