SVAKODNEVNO U 7:30 Bog koji ulazi kao snaga koja preobražava

ČITANJA:

Iz 41,13-20;

Ps 145,1.9-13b;

Mt 11,11-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Ivan Krstitelj stoji pred nama kao lik koji je dopustio da ga Bog iznutra oblikuje. Njegov glas u pustinji nije glas nekoga tko ugađa, nego nekoga tko se usudio biti istina. On ne govori da bi bio prihvaćen, nego da bi srca bila otvorena. U vremenu koje ne voli zahtjevne riječi, Ivan djeluje neprikladno, ali upravo zato je istinit. On je pukotina kroz koju Kraljevstvo navire – ne uljepšano, nego snažno i živo, poput vode koja traži put.

Kad Isus kaže da se Kraljevstvo nebesko silom probija, to ne znači agresivno, nego neizbježno. Bog ne ulazi u naš život kao dekoracija koja će popraviti raspoloženje; ulazi kao smjer koji mijenja čitav put. Njegova prisutnost ne ostavlja ništa onako kako je bilo. Kad Bog uđe, nešto se pomakne: navika, misao, odluka, srce. Kraljevstvo ne dolazi kao tihi dodatak, nego kao novi smjer života.

Ivan je velik zato što dopušta Bogu da ga nadmaši. U njemu nema natjecanja s Bogom, nema pokušaja da ga kontrolira, nema potreba da ga objasni. I zato je njegova riječ presudna: jer dolazi iz srca koje se ne boji biti dalje oblikovano. Najveće promjene u duhovnom životu ne događaju se kad tražimo Boga da potvrdi naše planove, nego kad mu damo pravo da nas izvede iz njih.

Čovjek često želi Boga koji tješi, ali ne i Boga koji mijenja. Želi svjetlost, ali ne želi da ona previše razotkrije. Želi mir, ali ne želi oganj. Ali Bog koji dolazi u došašću nije sentimentalna slika – on je oganj koji pročišćuje. Ne da bi uništio, nego da bi oslobodio. U pukotinama koje skrivamo – u obrascima, tvrdokornim navikama, starim strahovima – on pali tihu vatru koja polako raslojava sve što se u nama stvrdnulo.

Preobrazba nije trenutak; ona je put. A put počinje onog trenutka kad dopustimo Bogu da bude veći od naših obrana. Snaga Kraljevstva nije u sili koja lomi, nego u sili koja oslobađa. To je snaga koja ne ruši tvoju osobnost, nego otvara prostor da budeš ono što si pred Bogom – a to je uvijek više nego što misliš.

Bog ne dolazi samo da te utješi. Bog dolazi i da te preobrazi – tako da tvoja pukotina postane prostor kroz koji Kraljevstvo može ući.