SVAKODNEVNO U 7:30 Anđeoska pratnja i dječje povjerenje

ČITANJA:

vl.: Izl 23,20-23;

Ps 91,1-6.10-11;

Mt 18,1-5.10

Tekst evanđelja:

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«

»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«

Riječ Božju tumači fra Stipo Kljajić:

Budući da danas slavimo spomendan svetih anđela čuvara, kao misno čitanje izabran je evanđeoski odlomak u kojem Isus izričito spominje anđele: kao one koji štite najmanje i koji na nebu gledaju lice Božje.

O anđelima nije lako govoriti: još je teže u njih vjerovati. Neki smatraju da u anđele mogu vjerovati još samo mala djeca ili fanatični vjernici; da anđeli naprosto pripadaju svijetu mašte i da nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Naravno da je sve vezano za anđele donekle uvijek tajnovito i nikada posve jasno, jer se radi o nadnaravnim, duhovnim bićima. Točno je i to da imena anđela, njihova narav i osobito njihova djela imaju više simboličnu nego stvarnu vrijednost, da ih se ne treba shvaćati doslovno nego uvijek u odnosu s Bogom: sve je u Božjoj ruci i ništa ne može postojati bez Boga, ni anđeli ni arkanđeli koji su uvijek podređeni i nemjerljivo manje važni u odnosu na Boga. Anđeli su Božje ispružene ruke, nevidljivi odnosno duhovni posrednici između Boga i ljudi.

Anđeli, pojednostavljeno govoreći, slave Boga – odraz su njegove veličanstvenosti – i čuvaju, štite ljude, Božje miljenike. Oni unose svjetlo, Božje svjetlo u ljudske živote, prate i čuvaju čovjeka na njegovom životnom hodu. Oni su oni glasovi dobra, glasovi nade i utjehe, ali i glasovi opomene i ukora koje Bog, upravo preko anđela, šapuće čovjeku u uhu, u njegovu savjest.

Zanimljivo je kako je uopće došlo do toga da Isus u evanđelju spominje anđele, čuvare najmanjih. Isusu su pristupili njegovi učenici i upitali ga tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom. Umjesto da im kaže da je najveći, na primjer, onaj koji govori istinu ili onaj koji mučenički podnese smrt, Isus uzima dijete, stavlja ga posred njih i kaže im da neće ući u Kraljevstvo nebesko ako se ne obrate i ne postanu kao djeca. Isus, dakle svojim učenicima, onima koji su s njim već toliko dugo, onima koji s njim dijele dobro i zlo, izričito kaže da neće ući u Kraljevstvo nebesko ako se, pod jedan ne obrate i pod dva ne postanu kao djeca. Može se činiti čudnim da Isus od svojih učenika, od svojih najbližih, traži obraćenje. Ne radi se, dakle, o nekim nevjernicima, o nekim velikim grešnicima, nego o vjernicima, onima koji idu za Isusom. Tim Isus još jedanput želi reći da je obraćenje potrebno svima, baš svima. Da su svi grešni i svi su potrebni Božjeg milosrđa, svi se trebaju obratiti. To što idu za Isusom, to što se smatraju vjernicima, nije nikakva garancija da će ući u Kraljevstvo nebesko. Nužno je, upravo nužno, obraćenje, odnosno obraćanje: svakodnevno obraćanje, svakodnevno odlučivanje za dobro i svakodnevna borba protiv zla u sebi i oko sebe. Jasna je to poruka i svima nama: ma što mislili o svojoj velikoj vjeri, o svojoj samoispravnosti i svetosti i naš je ulazak u Kraljevstvo nebesko uvjetovan našim obraćenjem, točnije našim obraćanjem: onim svakodnevnim, životnim.

Stoga želim, sebi i vama, da barem pokušamo u svoje živote vratiti ono djetinje, ne djetinjasto, povjerenje i radost. Povjerenje da smo u Božjoj ruci i da s Bogom ne možemo propasti; radost što postojimo, što imamo jedni druge, što i nas prati naš anđeo čuvar. Amen.