SVAKODNEVNO u 7:30 Trojica mladića se zbog svoje vjernosti Bogu ne boje smrti

Čitanja:

Dn 3,14-20.24-25.28

Otpj. pj.: Dn 3,52-56

Iv 8,31-42

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Progovori Isus Židovima koji mu povjerovaše: »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.«

Odgovore mu: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to govoriš: ‘Postat ćete slobodni?’« Odgovori im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni. Znam: potomstvo ste Abrahamovo, a ipak tražite da me ubijete jer moja riječ nema mjesta u vama. Ja govorim što vidjeh kod Oca, a vi činite što čuste od svoga oca.«

Odgovoriše mu: »Naš je otac Abraham.« Kaže im Isus: »Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili. A eto, tražite da ubijete mene, mene koji sam vam govorio istinu što sam je od Boga čuo. Takvo što Abraham nije učinio! Vi činite djela oca svojega.«

Rekoše mu: »Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac – Bog.« Reče im Isus: »Kad bi Bog bio vaš Otac, ljubili biste mene jer sam ja od Boga izišao i došao; nisam sam od sebe došao, nego on me posla.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači dominikanac fr. Mislav Peček:

Kao i pred koji dan sa Suzanom, današnja nas Služba riječi upućuje na trojicu mladića u Babilonu koja radi svoje vjernosti Bogu ne prežu ni pred smrti. Trojica, neokrznuti, hodaju kroz užarenu plamenu peć koja sažiže one koji joj se samo približe. No, kako ih je odjednom u vatri četvorica?

Zagonetni Sin Čovječji se pojavljuje i taj anđeo, kojeg Bog šalje da izbavi Hananiju, Azarju i Mišaela, doista pokazuje na toj trojici Božju naklonost, pomoć i veličinu. Oni su ostali u Riječi, upoznali su Istinu (jer sam im je Bog ulio znanje i razumijevanje) i ta ih je Istina oslobodila spona kojima ih je zemaljski moćnik mislio zarobiti. Nisu ni mogli biti zarobljeni, kad nisu bili robovi, robovi grijeha. Robovi zapravo ne mogu pjevati, kao što nam Psalam 137. divno pokazuje: „Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo u zemlji tuđinskoj!“

Stoga nam je danas u ovom četrdesetodnevnom razdoblju od itekakve važnosti probuditi spomen našega ropstva, iz kojeg smo možda izašli, a možda još uvijek izlazimo. Ponekad se taj naš izlazak čini teškim, odviše teško nadvladivim ali, ipak, hodimo naprijed. Ta je, mogli bismo reći, oporost puta, samo izvanjska, dok nam taj izlazak nudi unutarnju, duhovnu slast koja je sve veća i sve sjajnija. Znamo da uz oporost samoga puta vrebaju i brojne, naravnom čovjeku slasne, stranputice.

No, svaka stranputica jest ujedno grijeh, drugim riječima odvajanje od Isusa Krista, koji jest naš Put, kao što je i Istina i Život. Stoga nam je hoditi, vježbajući se kako bismo ostali u Isusovoj riječi. A u njegovoj riječi ostati ili prebivati znači ne tražiti drugog skloništa, ne tražiti privremenih sigurnosti, koje su suprotne Isusovim riječima. Pozitivno govoreći, ostati u Njegovoj riječi zapravo znači da nas ona upućuje, stavlja na put, u hod, a ostati u njoj znači postojano hoditi.

U tome nam je potreban dobar trening, vježbanje koje je bespoštedno. Potreban je napor, koji nas vrlo vjerojatno već pomalo i umara, a naš polet slabi. No, kada nazremo da nas umor svladava i dovodi u pitanje nastavak našeg puta, promotrimo na trenutak sjaj otajstva Križa, slatkog drva i slatkih čavala što teret najslađi nose, jer to motrenje sabire naše snage za predstojeći put.

Znamo, na tom križu je umro Život, da na koncu svojom smrću i uskrsnućem slabe i grešne ljude oživi. Stoga, snažno ustanimo i nastavimo dalje jer uskoro kreću barjaci Kraljevi te nam se približava Dan, što ga učini Gospodin, kako bismo mogli klicati i radovati se u njemu. U njemu i ni u čemu drugome.