SVAKODNEVNO U 07:45 Vlč. Dominik Vukalović: Sakrament krštenja je ulaznica za nebo

ČITANJA:

Iz 42,1-4.6-7;

Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10;

Dj 10,34-38;

Mt 3,13-17

Tekst evanđelja:

Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”

Riječ Božju tumači vlč. Dominik Vukalović:

Draga braćo i sestre, dragi slušatelji! Jednom zgodom papa Franjo je na prepunom trgu sv. Petra upitao okupljene vjernike za vrijeme mise da li znaju datum svoga krštenja. No nije dobio odgovor. Zašto? Ljudi slave neke godišnjice, rođendane, slave svake godine, to je već kao u kolotečini pa zato i pamte datume rođendana, i mnoge druge obljetnice. Mi ne slavimo dan krštenja ili kako bi netko rekao krsnu slavu, ali nam je zato danas pitanje da si posvijestimo što za nas znači krštenje.

Jedna istočna tradicionalna ikona prikazuje Isusovo krštenje u Jordanu tako da se između dvije stijena vide u dubini mračne vode Jordana. Isus uranja u taj mulj, kao da ulazi u mračne ponore našega svijeta i u ponore našega srca, kako bi na svoju kožu i kosu primio našu rastrganost i naše beznađe. Isus je kršten vodom naše stvarnosti, opran je svim vodama ovoga svijeta, kako bi oprao očistio i razbistrio mračne bujice našega života, prljavu vodu našega svijeta. On koji je bez grijeha staje u red s grešnicima, kako bi na svoja leđa prihvatio naš grijeh.

Krštenje jest jedna vrsta pranja, ono je obraćenje, ali je i početak novog života. Života s Isusom Kristom. Nakon grijeha Adama koji je zatvorio nebo, krštenjem Isusa u Jordanu i njegovim uzašašćem nebo se opet otvorilo. No usprkos što je nebo otvoreno potrebna je ulaznica, a ona je sam sakrament krštenja. Ulaznica u raj i vječni život. Samo krštenje puno je simbolike, ali je najodgovorniji sakrament ne za osobu koja se krsti, obično je to dijete, beba, nego sva odgovornost leži u roditeljima koji su svome djetetu prvi učitelji vjere. A koliki roditelji su tu zakazali. Dok djeca jednom uzrastu bez Boga, kad postanu veći i odrasliji teško ih se stavlja na pravi put. Često puta bavim se mišlju kako bih uveo mise za sve one koji obilježavaju neku godišnjicu svoga sakramenta braka, ili pak godišnjicu krštenja i da se tada podsjete roditelji što su to na kršenju djeteta obećali i da li uistinu izvršavaju taj svoj zadatak.

Krštenje se slikovito može opisati kao iskra koja je zapaljena i treba polako gorjeti, sagorijevati davati svjetlo i toplinu. No koliko je takvih iskri ugašeno jer nema potpore i zaštite od prvih učitelja, a to su roditelji. Zato je danas ispit savjesti na onima koji svoju djecu daju krstiti onako zbog tradicionalne vjere ili zato da naprave krstitke i pozovu si prijatelje, a daljnji duhovni odgoj zanemare. Ako ćemo sve samo stavljati pod prizmom neke fešte onda nam sakramenti niti ne trebaju, osim što znamo i vjerujemo da kroz sakrament djeluje Duh Sveti pa ipak može kod čovjeka pokrenuti dobro djelovanje.

Nekada su ljudi davali imena djeci koja su se u kalendaru nalazila blizu rođendana. Nekada daju dva imena jedno koje je u osobnim dokumentima, a drugo je kao krsno, odnosno katoličko, tj. ime nekoga sveca. Danas se neki puta čovjek skameni kada čuje kakva sva imena daju svojoj djeci. Ime nekako i obilježava osobu, pa se ne priliči da osobama dajemo imena koja nemaju veze s kršćanstvom pa čak ni s našim podnebljem. Možda se roditeljima nešto sviđa a vrlo je neobično ime, pa zar se ne bi trebali zapitati kako će se njihovo dijete s tim imenom odnositi kad odraste.

Kao što su se otvorila nebesa nad Isusom kada se krstio i čuo se Očev glas: „Ovo je sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina.“ tako bi trebalo biti na svakom našem krštenju. Da glas s neba progovara ovo je moj ljubljeni sin, ljubljena kći, moja milina, a vama roditelji dajem povjerenje, da tog mog sina ili kćer vodite mojim putem. Amen.

Vlč. Dominik Vukalović, župnik župe svetog Leopolda Bogdana Mandića u Koprivnici.