SVAKODNEVNO U 07:45 S. Karolina Miljak: Manjkaju li nam X zrake vjere?

ČITANJA:

Mal 3,1-4.23-24;

Ps 25,4-5ab.8-10.14;

Lk 1,57-66

Tekst evanđelja:

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca — Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.

Riječ Božju tumači s. Karolina Miljak:

Crkva nam danas stavlja pred oči Lukin izvještaj Ivanova rođenja koji ima dva momenta: rođenje i davanje imena. Oba momenta su popraćena velikim sudjelovanjem mještana i rodbine i kao takvi imaju socijalnu dimenziju.

Prisjetimo se kada su rođaci i mještani vidjeli da će Elizabeta roditi dijete, jako su se veselili, jer je to za njih bio znak da je Bog bacio svoj milosrdni pogled na ženu koja nije imala djece. Naime, ne imati poroda za tadašnje vrijeme u Izraelu tumačilo se kao Božja kazna za bračni par ili da se radi o nekom tajnom grijehu kojega su učinili. Osam dana nakon rođenja Ivan dobiva ime. Kao i u radosti rođenja djeteta, tako i u davanju imena sudjeluju susjedi i rođaci koji žele dati djetetu očevo ime: Zaharija. Ali, Elizabeta se prisjeća anđelova navještaja koji je rekao Zahariji da se dijete ima zvati Ivan. (Usp. Lk 1,13)

Neuobičajeno ime za to vrijeme i mjesto. Izaziva iznenađenje. Samim tim iznenađenjem, Ivanovo ime postaje navještaj dolaska očekivanoga Mesije. Inače ime Ivan znači: „Bog se smilovao svome narodu.“ Elizabeti je važno što kaže Bog, a ne ljudi koji su stvorili svoje norme, nego ona ostaje poslušna Božjoj normi, a Njegova norma je aktualizacija spasenja koje je naviješteno u Starom zavjetu, a Elizabeta ju je prepoznala u navještaju Ivanova rođenja.

Mještani i rođaci traže spas kod Zaharije. Zaharija potvrđuje Elizabetinu želju. Izgovara: “Ivan mu je ime ! “ (Lk 1,63) Tek su tada nadobudni „čuvari običaja“ shvatili da se tu događa nešto nadnaravno. Da bi to shvatili, Bog je morao intervenirati razvezivanjem Zaharijina jezika (mogao je to On napraviti i u intimnosti prebivanja Zaharije pred Bogom), ali ovo čini radi nevjere Zaharijinih sumještana i suvremenika.

Kao što vidimo svi su ljudi, svih mjesta i vremena isti. Uvijek tražimo neke izvanjske znakove da bismo razumjeli i potvrdili Božji govor nama i našoj povijesti. Želimo sve vidjeti i opipati! U današnje društvo se uvriježilo da čovjek bazira svoje spoznaje i čine samo na onome što vidi, ne manjkaju li nama X zrake vjere koje vide dalje od onoga što mi percipiramo, što golim okom vidimo i ranjenim osjećajima osjećamo i ušima zatrpanim kaotičnim informacijama, čujemo….?)

Dobro je zapitati se:

Kako iščitavam događaje u mome životu: Kao događaje fotografije na kojoj vidim samo izvanjske elemente ili kao događaje X zraka koje prodiru dublje od fotoaparata?!

S. Karolina Miljak, ASC, Nacionalna ravnateljica za pastoral Roma