SVAKODNEVNO U 07:45 Fra Tomislav Šanko: Poniznost i predanje privlače Duha Svetog

ČITANJA:

Iz 49, 3.5-6;

Ps 40, 2.4ab.7-10;

1Kor 1, 1-3;

Iv 1, 29-34

Tekst evanđelja:

Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom

jer bijaše prije mene!«

»Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

Dan nakon krštenja Isusova na Jordanu, Isus ponovno dolazi na mjesto radnje prethodnog dana. Ivan kao da tek sada u potpunosti shvaća što se zapravo dogodilo. Kao da nam evanđelist želi poručiti da se u otajstvo Isusa Krista ulazi polako. Ivan Pavao II. na jednom je mjestu napomenuo kako Bog poštuje našu postupnost. Ivan Krstitelj dopušta Isusu da odredi ritam upoznavanja, da ne promakne bitno zbog žurbe i nestrpljivosti. Poruka je to i nama da naučimo uživati u postupnosti otkrivanja prijateljstva. Kao kod hodanja mladića i djevojke. Pustiti ruži da sama propupa. Ne uništiti radost cvjetanja, otvaranja. Čežnja je to koja polako raste u otkrivanju ljubavi. U ovom slučaju žurba je neprijatelj istinske ljubavi. Ona zna čekati jer baš tako stavlja objekt svoje ljubavi u prvi plan, a ne sebe!

Ivan vidi Isusa koji mu dolazi ususret. Isus ima inicijativu, jer Bog ljubi prvi. Ljubav prva prilazi. Bog nas čezne više nego mi njega.

Danas je pun svijet nedodirljivih zvijezda. Bog se u Isusu učinio dodirljivom zvijezdom i poručio nam da veličina čovjeka ovisi u njegovoj dodirljivosti, pristupačnosti, malenosti i jednostavnosti.

Bog uvijek nama prvi dolazi ususret i nije preponosan da to prizna. Sveto Pismo će to nazvati Božjom pravednošću koja nas je otkupila dok još bijasmo grešnici. Boga se ne zaslužuje, Njega se prihvaća. Zato je na nama da te Božje dolaske prepoznamo i prihvatimo. U običnosti, u svakodnevnici. Isusa koji mi dolazi u Riječi, bratu, događaju, križu, boli, u mojim ranama i preobraženjima, u iskustvima oprosta.

Evo Jaganjca Božjega… U originalu stoji: ‘Gledaj Jaganjca!’

CIJELI IVANOV ŽIVOT JE TAJ GLEDAJ ISUSA! Mogu si postaviti pitanje: u kojem smjeru ja pokazujem, o čemu govorim s najvećom strašću, žarom? Gdje je moj život usmjeren, moje životno opredjeljenje? Moje riječi i moja djela o čemu svjedoče, kome idu u prilog?

Ivan kao da nam poručuje da gledajući Isusa dolazimo k sebi, pronalazimo sebe, otkrivamo koliko zapravo vrijedimo. Bez toga spasonosnog gledanja izgubit ćeš radost života. Postoji gledanje koje ozdravlja i gledanje koja zarobljava i razbolijeva. Najbolji ekran su oči koje te vole, u kojima se ogleda tvoja ljubljenost!

Postoji i gledanje koje paralizira, unosi strah, oduzima život! Gledanje je to u tuđe zlo, mantranje tuđih grijeha, prekopavanje crne kronike, oblijetanje oko tuđeg smeća. Kao kroz jeku probijaju riječi Psalma 34: ‘Tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga. U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša’.

NJIME se bavite i on će se baviti vama!

Ivan nastavlja: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!

Za jaganjaca evanđelist Ivan upotrebljava riječ ‘taleya‘ što znači i SLUGA. Odjek je to Izaijinog starozavjetnog sluge koji je na sebe uzeo naše rascijepljenosti i ponovno nas spojio s izgubljenim Nebom. Stao na našu stranu. Uronio da bi mi mogli izroniti.

Isus je onaj koji ujedinjuje, spaja, sastavlja. Đavao, ‘diabolos‘ je onaj koji rastavlja, razjedinjuje, sije razdor i sumnju. Zato je bitno Isusu dopustiti da uzme sve tvoje rascjepe i pukotine. Da sebe u Njemu prihvatiš sa svom svojom prošlosti satkanu od rana, promašaja i grijeha. Molitvu ‘Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta’ liturgija Crkve stavlja na usta vjernicima baš u trenutku kada svećenik na oltaru lomi veliku posvećenu hostiju. To nikako nije slučajno, već u sebi krije duboku poruku. Jaganjac se lomi da sve tvoje lomove na sebe preuzme i ponovno te s Ocem spoji.

„Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!” Ivan zna da nije Krist! Ivan zna tko jest, i zna tko nije. Zna svoje granice. U tome leži i čistoća njegova srca. Ne pretendira na ono što nije njegovo. Zna svoju ulogu. Poruka je to i nama da mi nismo Spasitelji! Samo je jedan Spasitelj i on svoj posao dobro radi. Poruka nam je to da se malo opustimo. Nekada pomislimo da smo mi spasitelji pa počnemo spašavati tuđe živote, a svoj ne vidimo. Skrijemo Boga svojom preuzetnošću i ohološću, umjesto da ga otkrijemo.

Ivan će za Isusa reći: Bijaše prije mene! Isus je moj početak. Od njega sve smisleno dolazi. Samo kada od njega započnem, to vodi istinskoj ljubavi.

On je moj početak i kraj! On je moj vrhunac, smisao, cilj…

Isus je onaj na kojega silazi Duh i na njemu ostaje. DUH SVETI JE PRIVUČEN PONIZNOŠĆU I PREDANJEM. Ako mi se čini da u mome životu ponestaje Boga možda bi bilo dobro se upitati što je s mojom poniznošću, molitvom, predanjem…

Kako učiniti da Duh Sveti ostane tu, kako ga znati zadržati? Mislim da ovdje možemo naznačiti i razliku između vjere i vjernosti. Vjera i vjernost nisu jedno te isto. Ja mogu vjerovati da Bog postoji, mogu i činiti vjernička djela, a da istovremeno ne budem srcem vjeran. Zadržati vjernost nije lako. Govore nam o tome svakodnevno iskustva ljudi u braku, ali i onih u svećeničkom i redovničkom staležu. Ostati vjeran košta. Mi ljudi s vjerom i oduševljenjem krenemo u nešto, ali se vrlo često dogodi da na ispitu vjernosti padnemo. Srce nam odluta i zaluta. Evanđelist Ivan zato kao sinonim za istinsku ljubav često koristi baš riječ ostati i ostanite u meni, ostanite u mojoj ljubavi. Kako ostati i ne pobjeći? Mislim da nam na to pitanje daje odgovor Katelizam Katoličke Crkve kada u broju 1809 govori o kreposti umjerenosti. Kao zaključak ovome razmatranju citiram stoga ovaj broj u cijelosti: „Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u uporabi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetilne težnje usmjeruje prema dobru, čuva zdravu moć rasuđivanja i ne ide »za svojom željom i svojom snagom slijedeći strasti svoga srca« (usp. Sir 5,2). Stari zavjet često hvali umjerenost: »Ne idi za svojim strastima, kroti svoje požude« (Sir 18, 30). Novi zavjet je naziva »uzdržljivost« ili »trijeznost«. Mi moramo živjeti »trijezno i pravedno i pobožno na ovome svijetu« (Tit 2, 12).”