SVAKODNEVNO U 07:45 Fra Tomislav Šanko: Jedan dodir ruke već je pobjeda nad samoćom, nad dijeljenjem, nad zlom

ČITANJA:

1Sam 3, 1-10.19-20;

Ps 40, 2.5.7-10;

Mk 1, 29-39

Tekst evanđelja:

I odmah pošto iziđoše iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

I odmah pošto iziđoše iz sinagoge uđe u kuću – Isus danas ulazi u mjesto gdje se odvija svakodnevna vreva života, uđe u žižu života i dotiče…! Dotiče i podiže. Kuća je i slika Crkve. Sveci su bili oni koji su budili Crkvu, dizali joj temperaturu ljubavi, davali joj novu toplinu. Nisu je kritizirali nego je obnavljali iznutra. Na ljudske horizontale podizali Božje verikale, minuseve preoblikovali u pluseve. I odmah mu kažu za nju.

Ono na što nam Evanđelist odmah ukazuje to je da su Isusu apostoli ODMAH REKLI ZA PETROVU PUNICU. Reći Isusu odmah što te muči znači ne dozvoliti da niti jedna moja frustracija i problem ostane izvan molitve, izvan Božjeg interesa. Naši problemi se često povećavaju samo zato jer ne znamo naše frustracije uključiti odmah u molitvu nego ih pokušavamo rješavati sami.

Isus pristupi, prihvati je za ruku i podiže.

Prije nekoliko dana, divili smo se mudracima koji su se poklonili nad malim djetetom. Danas gledamo to dijete koje je odraslo kako se sagiba nad čovjekom. Gledamo Boga kako se saginje nad ljudskom boli. Bog se sagiba, prigiba koljena pred našom ljudskom bijedom i prima nas za ruku. Vraća nam dostojanstvo, ponovo nas osposobljava da stanemo na svoje noge, da se dignemo iz prašine, vraća nas u uspravnost života.

Kao ljudi pozvani smo prijeći put od prihvaćanja Božjeg dodira do darivanja ljudskog dodira. Mi u biti imamo dodir kao zadatak i kao misiju!

Svatko od nas ima iskustvo kada ga je netko primio za ruku. Ta jednostavna gesta govori mnogo. Kada je činimo sa srcem i očima koje su pažljive za drugoga ima moć da podiže. Ta gesta puno govori o onome koji je čini. Ona je istovremeno davanje i primanje, govorenje i slušanje.

Koliko puta smo i sami bili potrebni dodira, potrebni blizine, potrebni razumijevanja kada smo padali u neke naše ognjice koje su nam oduzimale snagu. Jedan dodir ruke već je pobjeda nad samoćom, nad dijeljenjem, nad zlom.

Ali slika ognjice o kojoj nam se ovdje pripovijeda može se slikovito uzeti kao toplina, temperatura koju organizam zadržava za sebe, jer je ne predaje. Što se tada događa…? Slika je to čovjeka koji ne zna dati ljubav, koji ne zna izaći iz sebe. Mi uistinu živimo samo onda kada se dajemo, kada izlazimo iz sebe, kada prelijevamo toplinu, temperaturu na bližnje… Sebičnost u nama ubija život.

Da bi to mogli potrebno je svakodnevno tražiti da nas Bog primi za ruku. Božja logika, Božja ljubav ne trpi mlakost i pasivnost. Evanđelje se razumije jedino živeći ga. Pretačući ga u život i vraćajući život u molitvu.

Ovaj stav posluha Božjem dodiru vidimo i kod Isusa. Taj dodir moguće je osjetiti samo u samoći molitve. Molitva je škola u kojem se učim Božjem dodiru. Mjesto zagrljaja, mjesto u kojem me Bog neprestano dodiruje i govori mi: Ljubavlju vječnom ljubim te (Jer 31,3).

Molitva je mjesto koje me oslobađa od potrebe za popularnošću, za ljudskim obzirom i pohvalama. Ona me tjera da se ne zaustavljam na sebi nego da susrećem Drugog i druge.

Molitva je mjesto buđenja. Ako to mjesto budemo pohađali često, ako dopustimo da nas Bog često dotakne i mi ćemo u svome srcu osjetiti onaj sveti nemir koje će nas tjerati da toplinu ne zadržimo za sebe nego je prelijemo gdje god nas Gospodin vodi.

Prije od čuda ozdravljenja Isus nas danas želi poučiti čudu osjetljivosti za drugoga. Promatrajmo njegov način na koji prilazi ovoj ženi. Slika je puna nježnosti i topline. U njoj mogu primijetiti i ona što se događa u svakoj svetoj misi. Isus nam prilazi u svojoj riječi, zatim nas dodiruje i prihvaća u svetoj pričesti. Taj nam dodir daje snage da ponovo ustanemo i služimo drugima. Isus nam ponovo daje vertikalni smjer života da bi mogli izaći iz sebe i okrenuti se drugima.

Vidimo da se ovdje radi o dodiru ruku. Pogledajmo svoje ruke. I one iako često grešne stvorene su za podizanje drugih. Možda se sramimo svojih ruku. Tada se je dobro sjetiti kakve su sada Isusove ruke koje me dotiču. One nose znakove rana, znači da su na njima moji grijesi. Dopustimo se podići od tih ruku da bi i mi mogli podizati druge, a da ih ne ranimo!

Fra Tomislav Šanko, provincijalni vikar Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri te župnik Župe sv. Nikole Tavelića na riječkom Krnjevu