SVAKODNEVNO U 07:45 Fra Tomislav Faletar: "Dopustimo sebi da se razruše oni „hramovi“ izgrađeni na samodostatnosti, strahovima i praznovjerju"

ČITANJA:

Dn 2,31-45;

Otpj. pj.: Dn 3,57-61;

Lk 21,5-11

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«

Tada im kaže: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.«

Riječ Božju tumači fra Tomislav Faletar:

Posljednji je tjedan u liturgijskoj godini, te nas i čitanja upućuju na ono što nazivamo posljednjim vremenima. Hram kao najsvetije mjesto za Židove postat će ruševina. I doista se to dogodilo 40 godina nakon što je Isus izrekao ove riječi. Premda je Isus imao pravo, ipak je bilo zabranjeno i sablažnjivo takvo što reći o Hramu. I kada je ono najsvetije ugroženo onda si čovjek posvijesti koliko je ozbiljno ugrožen i on sam. Jer ako je naljepša i najsvetija Kuća Božja u opasnosti, kako onda neće obični mali čovjek biti u sličnoj opasnosti. Isus namjerno izriče te riječi protiv Hrama, jer jedino je tako mogao osvijestiti slušatelje o ozbiljnosti iščekivanja Kraljevstva Božjega.

Ljudi kao ljudi, traže znak i vrijeme toga događaja kako ne bi previše morali iščekivati ili bdjeti. Dovoljno je znati trenutak u kojem će se to dogoditi i onda je čovjek spreman i miran dočekati ga u pravom trenutku. I nama bi bilo lakše znati trenutak kraja ovoga svijeta. Mogli bi se komotno prije toga ispovijediti i pomiriti s Bogom, a ne čekati cijelo vrijeme našega života, biti „na iglama“ zbog toga i živjeti u napetosti da nas u svakome trenutku Bog može pozvati k sebi na Susret. Jednostavno bi se riješili napetosti i tjeskoba koja se tako može pojaviti. Neki od prvih kršćana su vjerovali da će Kraljevstvo Božje doći vrlo brzo (za koji tjedan ili mjesec). Tako su i živjeli, digli su ruke od svega, nisu ništa radili i „čekali“ su dolazak Isusov. Možda nisu činili grijehe, kako bi bili dostojni dolaska, ali nisu činili niti ništa dobro i sveto. Na kraju, to im je postala isprika za lijenost i nemar.

Isus nam je rekao da budemo „opasanih bokova“ kada se dogodi taj trenutak, a to znači da budemo spremni. Ne tjeskobno zabrinuti za taj trenutak, nego mirno spremni živeći svoj život po Božjim zapovijedima. Sada je prošlo više od 2000 godina od toga i mnogi su uvjereni da taj dan neće uopće doći ili barem neće doći dok smo mi živi. To nam također daje lažni osjećaj sigurnosti, jer nas to „ne kači“, nas će zaobići.

I jedna i druga krajnost je izvor lažnih stavova, a „otac laži“ upravo to i želi, da budemo daleko od istine. Istina je da Isus dolazi i doći će. Ne znamo kada, ali nije niti važno ako živimo svoju vjeru. Istina je da kada On dođe sve će nama poznato nestati i preobraziti se. Istina je da se moraju neki „hramovi“ naše ljudskosti i iskrivljene duhovnosti srušiti kako bi se nešto novo izgradilo. Istina je da Bog ne dolazi uništiti nas, već izgraditi, učiniti nas dostojnima prebivanja u nebeskom raju. Ali znamo i to da se gradnja može ostvariti tek kada su temelji čvrsti i teren čist od svega što može ugroziti građevinu. Dopustimo sebi da se razruše oni „hramovi“ koji su izgrađeni na temelju naše samodostatnosti, oholosti, praznovjerja, strahova i egoizma. Tek će tada Bog moći graditi svoj Hram u nama. Nije lako dopustiti da bude srušeno što smo gradili godinama ili cijeli život, makar krivo radili. Grčevito se borimo ostati u uvjerenju da nam ne treba obraćenje, da smo ispravni, da je netko drugi toga potreban.

Isus nam je pokazao put. Taj put je težak i zahtjevan. Tim putem se ide i preko rušenja i građenja. To je put kojim nam je ići i postići život u kojem sam spreman u svakom trenutku stati pred Gospodina i prikazati mu ruke pune žuljeva od dobrih djela, stopala otekla od hodanja stazom svetosti i srce puno zahvalnosti i ljubavi.

fra Tomislav Faletar