SVAKODNEVNO U 07:45 Fra Krunoslav Kocijan: Jesmo li kreativni i domišljati u izražavanju zahvalnosti?

ČITANJA:

Po izboru iz Prigodnih i zavjetnih čitanja (str. 179.-189.):

Kol 3, 12-17;

Ps 145, 2-11;

Lk 17, 11-19

Tekst evanđelja:

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Božju tumači fra Krunoslav Kocijan:

Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji!

Slavimo zimske kvatre, u zahvalu Bogu za Njegova dobročinstva. Čuli smo odlomak iz Poslanice Kološanima, koji je dio odsjeka o vjerničkom ponašanju muževa i žena, roditelja i djece te gospodara i robova. Na početku poglavlja sveti je pisac podsjetio naslovnike da su u krštenju svukli staroga čovjeka s njegovim djelima te obukli novoga „koji se obnavlja za spoznaju po slici svoga Stvoritelja“ (Kol 3, 9-10).

Sveti pisac najprije iznosi opće načelo: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!“ (Kol 3, 12-13a). Pravu je novost ovdje unošenje krsne pridruženosti Kristu u međuljudske odnose: „Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav!“ (Kol 3, 13b-14a). U kršćansku zajednicu mogu stupiti ljudi svih kultura i društvenih slojeva, ali je potrebno da svoju krsnu vjeru provode ondje gdje jesu i među onima s kojima dijele dobro i zlo.

Bog nas je sve povjerio jedne drugima, Bog nas je darovao jedne drugima. Bez uzajamnog podnošenja i strpljivosti, bez praštanja nije moguće ostvariti obiteljsku ljubav, nije moguće uspostaviti dobre i skladne međusobne odnose. Pritom je osobito potrebna vrlina – zahvalnost. Trebamo znati da ona nije uvijek u riječima, nego da ta divna osobina – toliko neizostavna za dobar odnos s Bogom i s ljudima – daje mogućnost da budemo kreativni i domišljati u načinu izražavanja zahvalnosti.

U današnjem evanđelju Isus izdaleka ozdravlja deset gubavaca. Među njima je bio i Samarijanac, stranac i neprijatelj za Židove onoga vremena. Bolesnici koji su se držali zajedno obdržavali su starozavjetne propise o izdvojenosti gubavaca (usp. Lev 13, 45-46) od naseljenih mjesta i iz društva zdravih, pa su se zaustavili podaleko i zavapili: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ (Lk 17, 13). Morali su imati jaku vjeru da Bog djeluje po Isusu, kad su poslušali da se vrate i pokažu svećenicima. Naime, prethodno ih nije dotaknuo niti im uputio bilo kakvu riječ ozdravljenja.

Na putu su opazili da je nestalo tragova gube na njihovim tijelima. Devetorica su oduševljeno nastavila put do svećenika, koji će im dati službenu potvrdu o ozdravljenju i time dopuštenje da se ponovno uključe među normalne sugrađane. Samarijanac je ipak smatrao potrebnim vratiti se i osobno zahvaliti Isusu za darovano ozdravljenje.

Samarijančeva zahvala ide prvenstveno Bogu: on slavi Boga, i to na sav glas (usp. Lk 17, 15b). Ne stidi se priznati da je bio bolestan i da je do promjene njegova stanja došlo po Božjoj intervenciji, preko Isusa. Zatim se „baci ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu“ (Lk 17, 16a). Upotrijebljeni particip prezenta u tekstu odaje da je zahvala bila dugačka, iskrena, spontana. Ostali ozdravljenici bili su Židovi te su mislili da imaju pravo na Božje milosrđe. Ovaj stranac znao je da nema nikakva prava i zato je njegova zahvala tim veća.

Baš je taj Samarijanac umio proniknuti značenje čuda; imao je osjetljivu dušu za Boga koji je na djelu, imao je zahvalno srce za Isusa Krista, Božjega poslanika. Upravo se po tom prepoznaje prosvijetljena duša, što proniče i pronalazi tisuću razloga te se osjeća pretečena Božjim darovima na sve četiri strane svijeta, iznutra i izvana. To znači njegovati euharistijsku pobožnost i Bogu darovatelju uzvraćati svojim sebedarjem. I Bogu i – radi Boga – ljudima.

Nas čitatelje i slušatelje evanđelist Luka potiče da dublje vidimo što Bog čini u našim životima te da mu s ozdravljenim Samarijancem budemo zahvalni. Konačno, Isusove riječi: „Tvoja te vjera spasila!“ (Lk 17, 19b) zapravo su pohvala zahvalnom tuđincu, koji je tako primjer punopravnim članovima naroda Božjega. „Vjera“ ovdje znači povjerenje u Isusa, osvjedočenje da Bog po njemu iskazuje svoje milosrđe. A takvu vjeru svi trebamo. Ona nam omogućuje da budem zbiljski zahvalni Bogu i ljudima.

Mir vam i dobro!

Fra Krunoslav Kocijan, odgojitelj bogoslova u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda