Što znači biti Kristov?

ČITANJA:

Dj 16,1-10;

Ps 100,1b-3.5;

Iv 15,18-21

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla.«

Nepoznavanje Boga jest razlog zbog kojega mnogi progone Božje sluge. Te sluge znaju da je progon na razne načine neizbježan, jer sve dijele s Kristom ali ih najviše boli kad progon dolazi sa strane njihove braće u Crkvi. Zaista, kompromisi koje mnogi kršćani rade sa svijetom odnosno zlom jesu uzrok duhovne sljepoće koja se takvim činima produbljuje. Biti Kristov znači ne dati se u jaram s poganima, ne živjeti, kako mnogi kažu prilagodivši se trendovima jer to često znači izdati Krista.

U drugoj poslanici Korinćanima stoji: “Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvu slogu Krist s Belijarom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? Kakav sporazum hram Božji s idolima?“ Ipak unatoč ovoj tako jasnoj riječi neka braća ne prihvaćaju zdrava nauka nego žive kako im je lakše i ugodnije jer ne uklopiti se u sustav znači trpjeti. Križ i žrtva je onaj dio kršćanstva koji oni ne razumiju i ne vide u njima vrijednost.

Ako se i sami mučimo s ovakvim mislima trebamo si tada postaviti pitanje od koga mi dolazi život: od Boga ili od svijeta? Ako vjerujem da mi život dolazi od Boga onda svaki pokušaj mira između istine i laži ne dolazi u obzir jer ću se u protivnom i ja naći u ulozi progonitelja braće koja žive pošteno svoju vjeru. Onaj koji živi iskreno svoju vjeru je poput Krista utjelovljeni ukor svima koji odbacuju Boga i oni ne mogu takva podnositi. Ako smo duhovno oholi da sami određujemo što je istina a što laž, što grijeh a što dobro tada smo u svojim očima pravedni, a za drugoga često nosimo sud i gledamo s visoka.

Čovjek današnjice sve manje daje prostora Bogu štoviše strogo nastoji odvojiti svjetovno i duhovno. Čak se i većina kršćana slaže s time ne misleći kako je nemoguće sjediti na dvije stolice. U našoj domovini većina nas jesmo Crkva. Što bi onda trebali činiti, u svome domu i u crkvi biti vjernici, a u javnom prostoru se uopće ne isticati odnosno sramiti se Boga? Čovjek ne može živjeti normalno ako je razdijeljen u sebi. Vjera postaje očigledno smetnja za funkcioniranje modernog društvenog uređenja svijeta osobito kad se javno ispovijeda.

Stoga su rijetki i mediji koji su spremni dati prostora kršćanima koji se navodno previše drže Božjega nauka pa su stoga nazvani fanaticima, osim ako ih mogu kako ismijati i diskreditirati. Moglo bi se jako dugo nabrajati na koje sve načine pravi kršćanin biva progonjen, ali jedno je sigurno tko pravedan trpi zajedno s Kristom da će i kraljevati zajedno s njime, no oni koji se srame Krista neka razmisle o onome što on kaže: „tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“ On se nije ustručavao proliti krv i dati svoj život za nas, a što smo ja i ti spremni za njega učiniti?