Što možemo naučiti iz susreta gubavca i Isusa? Riječ Božju tumači fra Josip Repeša

ČITANJA:

1Iv 5,5-13

Ps 147

Lk 5,12-16

Tekst evanđelja:

“Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi. I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crijepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa. Vidjevši njihovu vjeru reče on: “Čovječe, otpušteni su ti grijesi!” Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: “Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?” Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: “Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!” I reče uzetomu: “Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!” I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. A sve obuze zanos, te su slavili Boga i puni straha govorili: “Danas vidjesmo nešto neviđeno!” Bolest je neminovnost koja čovjeka prati od njegova rođenja do smrti. Unatoč mnogih pomagala i lijekova, ljudski život postaje sve veća tajna čovjeku. Trud i muka tolikih učenih ljudi u jednom trenutku postaju bespredmetni jer zemaljska smrt u drugi plan stavlja sve naše planove i snove. Međutim, i u teškim trenucima pozvani smo slijediti Isusov plan i program koji za cilj daju vječni život.”

U današnjem evanđelju susrećemo gubavca suočenog sa svojom boli, ali i izolacijom. Starozavjetna shvaćanja o bolesnim gubavcima povezivala su se s religioznom nečistoćom. Levitski zakonik povezivao je neke prirodne fenomene – kao što su porod, bračni odnosi, bolesti, napose one neizlječive, od kojih je danas prikazan zakon o gubavcima – s Božjom svetošću. A svetost se očitovala u čistoći. Stoga su sve pojave koje su čovjeka prljale, nekako ga činile nečistim, smatrane posljedicom nečistoće čovjekova srca ili grijehom. Ako se na čovjeku pojavila neka oteklina ili pjega, a napose rane koje se pojavljuju od neizlječive bolesti gube, ondašnje je društvo prisilno izoliralo takve ljude. Štoviše, smatralo se da je takve i sam Bog odbacio. Tko je dakle bio bolestan, smatran je bolesnim ili grešnim i pred Bogom.

Ako bi netko slučajno ozdravio – nakon što se u izoliranosti izliječio, tko zna kojim sve prirodnim metodama – morao se javiti svećeniku da ga on proglasi čistim od grijeha, kojemu je bolest bila izvanjski znak. Svećenik je onaj koji je nekoga zbog bolesti proglašavao bolesnim i izoliranim od zajednice čistih, ali i onaj koji nekoga proglašava ponovno čistim te ga vraća u zajednicu zdravih. Oni su jedini zakoniti tumači i čuvari Božje svetosti. Čovjek, bolešću izbačen iz normalnoga svijeta, odbačen i od Boga, samo sigurnim iscjeljenjem mogao je javnim svećeničkim očitovanjem biti ponovno vraćen u civilnu i religioznu zajednicu.

Upravo pred jednim takvim našao se Isus. Gubavac je prišao Isusu sa stavom koji je sadržavao ljubav, povjerenje i poštovanje. Pao je ničice i zamolio: ‘Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti’. Isus mu pristupa sa samilošću, zanemarujući propis da se gubavac mora izbjegavati ili čak udariti ili ubiti ako se previše približi. Isus pruži ruku i dotakne ga se. Bog koji se svojim utjelovljenjem približio čovjeku mimo odobrenja ne dvoumi se dotaknuti i onoga koji je otpisan od ljudi. Jer za sve je došao na ovaj svijet.

I što Isus čini nakon toga čudesnog čina? Sukladno zakonu, upućuje ga svećeniku koji će ga proglasiti čistim i spremnim na povratak u zajednicu. I nakon toga nastavlja dalje mirno živjeti i djelovati, ne očekujući posebnu pozornost i nagradu. Štoviše, zabranjuje mu glasno svjedočenje radosti zbog ozdravljenja. Čuda se izvode iz suosjećanja i kao potvrda vjere, a ne da bi se zabavilo mnoštvo ili potvrdio status moćnika. Bog uvijek djeluje u jednostavnosti života, a oni koji su s Bogom u vjernosti i strpljivosti povezani uspijevaju to prepoznati.

Gubavac iz današnjeg evanđelja trebao bi nam biti uzor u strpljivosti i upornosti da se postigne određeni cilj. Taj cilj je pred nama. Pitamo li se kada imamo li dovoljno odvažnosti i hrabrosti napraviti rez i okrenuti se Bogu i njegovim zapovijedima? Kada na to budemo spremni, bit ćemo spremni na spasenje Božje.