Što mi je činiti da baštinim život vječni?

ČITANJA:

Pnz 30,10-14;

Ps 69,14.17.30-31.33-34.36ab.37;

Kol 1,15-20;

Lk 10,25-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Evanđelje 15. nedjelje kroz godinu (Lk 10,25-37) donosi nam jedan od bisera iz Lukinog pripovjedačkog pera – priču o Milosrdnog Samarijancu. „Učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ (r.25) pitao je zakonoznanac Isusa. Iako je on ovo pitanje uputio s ciljem da Isusa iskuša, i mi vjernici trebamo se to zapitati svaki dan. Život vječni je pojam koji jezikom vjere izriče puninu života, smisao, mir, radost i sreću – sve ono za čim čovjek u najdubljim dubinama svoga bića teži.

Isus dolazi među nas da odgovori upravo na to prevažno čovjekovo pitanje. U samom središtu njegova navještaja je život vječni, kojeg on naziva kraljevstvo nebesko, Božje kraljevstvo, zajedništvo u Očevoj kući i sl. Prispodoba o Milosrdnom Samarijancu nije samo lijepa priča koja ima za cilj potaknuti nas na ljudsko milosrđe. Ona prije svega izriče duboku dramu cijelog čovječanstva kojem Bog po svom Sinu u svom beskrajnom milosrđu pritječe u pomoć.

Jeruzalem, smješten u Judejskim brdima, bio je za Židove sveti grad. Hram u njemu bio je privilegirano mjesto susreta čovjeka s Bogom. Jerihon, sasvim suprotno, bio je grad drevne civilizacije u blizini Mrtvoga mora. Put iz Jeruzalema u Jerihon, dug 24 km s visinskom razlikom od 1060 m, spuštao se kroz vrlo surov pustinjski kraj prepun različitih opasnosti za čovjeka. Jedna od njih, pored ćudljive prirode i divljih zvijeri, bili su razbojnici, dakle ljudi.

Naš zemaljski život može se prispodobiti putu između Jeruzalema i Jerihona; između svetog grada i podzemlja, između milosti i grijeha, između mjesta Božje blizine i mjesta ”po mjeri čovjeka“. Unesrećeni putnik predstavlja rod Adamov, svakog od nas koji se kreće na tom putu uspona i pada. Svećenik i levit, koji zaobilaze čovjeka, predstavljaju starozavjetnu teologiju Zakona i Proroka koja ne može čovjeku pomoći u njegovoj unesrećenosti. Isus, koji nam se ovdje predstavlja u liku milosrdnog Samarijanca, svojim životom platio je cijenu našeg spasenja. Čovjek Adam grijehom je otpao iz zajedništva s Bogom. Isus bogočovjek ide obrnutim putem, ulazi u našu grješnost da nas iz nje izbavi. Ovdje, hodeći od Jerihona prema Jeruzalemu, gdje će se dogoditi njegova spasenjska muka, vraća pali svijet natrag u sveti grad, u zajedništvo s Bogom. On je novi, savršeni veliki svećenik, koji ne zaobilazi ni jednog grješnika nego mu prilazi da ga izliječi i izmiri s Bogom. Po njemu se sam Bog prigiba nad sve naše boli i patnje, nad naše rane i slabosti, da ih povije i izliječi. Ulje i vino, kojim povija rane nesretniku, označuju sakramente, sredstva koja nam je Bog po Crkvi stavio na raspolaganje da iskusimo njegovo spasenje na svom zemaljskom hodu. Gostinjac je slika Crkve, mjesto oporavka. Gostioničar, član Crkve, čini ono što mu nalaže Isus. O svom ponovnom dolasku, kojeg obećava gostioničaru, naplatit će svakome koji se zajedno s njime stavi u službu ozdravljenja palog čovjeka, u službu vidanja rana koje su posljedica zla i grijeha te vode u smrt.

„Tko je moj bližnji?“ pita zakonoznanac. Kao da nam nije problem shvatiti ljubav prema Bogu, a teško nalazimo načina kako razumjeti ljubav prema bližnjemu. Kod nas ljudi ljubav je podijeljena. Lako i često razdvajamo ljubav prema Bogu od ljubavi prema čovjeku, tako da su nam one nerijetko i u sukobu. I kad se sami zapetljamo u te svoje „razdijeljene ljubavi“, onda tražimo izlaz u osporavanju, u ironiji, u lažnim izgovorima… Pokrivamo se načelnim pitanjima na koja najčešće niti ne želimo čuti ozbiljan odgovor!?

Prispodobom o milosrdnom Samarijancu Isus nas najprije želi uvjeriti u ljubav koju Bog ima prema nama. Predstavljajući sebe kao Samarijanca vrlo otvoreno želi razbiti uvriježeni stav kod Židova koji su ljubav prema bližnjim često ograničavali na pripadnike svog naroda i vjere. (I njega su, da bi ga osporili i omalovažili, pokušavali prikazati kao nekoga tko nije ”pravi Židov”, nego ”Galilejac”, ”tesarov sin”, rođen iz preljuba i sl.) Bližnji je onaj kojeg sam činim svojim bližnjim, kojeg u ozračju Božje ljubavi prema svima nama prihvaćam kao onoga koga mi sam Bog šalje na moj put. Put ljubavi prema Bogu nužno nas vodi prema čovjeku bez razlike tko on bio.

„Idi pa i ti čini tako!“ kaže Isus na kraju. Božja riječ ne smije ostati negdje predaleko i previsoko, preko mora ili na nebesima, nego treba biti u našem srcu i na ustima da je vršimo. Da bismo baštinili život vječni, moramo sami krenuti s Isusom na put prema Jeruzalemu, prema svetom gradu zajedništva s Bogom, našim nebeskim Ocem. Cijeli naš život, naš put uspinjanja prema Bogu, treba odražavati ljubav i milost koju Bog po Isusu Kristu iskazuje prema meni grješniku i prema cijelom čovječanstvu.