Što konkretno znači biti kršten? Riječ Božju tumači mons. Marinko Mlakić

ČITANJA:

Iz 40,1-5.9-11

Ps 104

Tit 2,11-14;3,4-7

Lk 3,15-16.21-22

Tekst evanđelja:

“Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!”

Krštenje Isusovo prekretnica je u Njegovom životu. Nakon ovog događaja on je najprije otišao u pustinju, a onda počeo propovijedati obraćenje i dolazak Kraljevstva nebeskog.

Logično je postaviti pitanje zašto se Isus krstio. Sam Ivan mu veli da bi on njega trebao krstiti. Jer krštenje je za grješnike. Isus mu odgovara: ‘Dolikuje da ispunimo svu pravednost.’ Naime, Ivan je Isusa odmah prepoznao kao Jaganjca Božjeg koji je bez mane, žrtva za grijehe svijeta. Zna da Isusu krštenje nije potrebno i odvraća ga. No, Isus ipak traži da bude kršten kako bi se u potpunosti solidarizirao s čovjekom. Ovdje mi pada na pamet naša ljudska sklonost kako obično u svemu želimo proći što jeftinije i bezbolnije. Hoćemo ‘proći lišo’, reklo bi se u Dalmaciji. Volimo dobiti protekciju i često izbjeći ispuniti i ono što bismo radi svoje slabosti morali.

Isus je spreman radi svoga poslanja, radi čovjeka, da mu se što više približi, ispuniti i više pravednosti nego li je to njemu potrebno. To je božanska ljubav na koju bi se trebala ugledati svaka ljudska ljubav. Ona ne gleda na mjeru. Daje i više nego što treba. Ide do kraja. Ljubav ne gleda sebe. Isusovo krštenje simbolična je, ali i stvarna gesta učinjena iz ljubavi u kojoj se Bog približava čovjeku postajući mu u svemu jednak osim u grijehu.

Isus se spušta u vodu Jordana. Poistovjećuje se sa sudbinom grješnog čovjeka. Ono što on sada čini dosljedan je nastavak onoga što je Bog započeo samim utjelovljenjem Isusa Krista kada je, kao čovjek rođen od žene, ušao u našu ljudsku povijest. Ta Božja solidarizacija ostvarila se do kraja na križu prihvaćajući svu tragediju ljudskog života u kojem mržnja zna tako zapasati da jednostavno ubija, bezobzirno. No na istom tom križu, u istom tom času samo naizgledne pobjede mržnje, Bog čovjeku otvara novu dimenziju života. Otvara vječnost. Bog pokazuje da je ljubav ipak jača, jer može odoljeti svakoj mržnji ostajući ljubav do kraja.

Na blagdan Isusova krštenja valja nam se sjetiti svoga krštenja – tog temelja na kojem bi trebala biti sazidana građevina naše vjere. Krštenje je sakrament: dar i poziv, milost i odgovornost, prilika i izazov, Božji zahvat i čovjekov odgovor.

Što to konkretno znači biti kršten? Krštenjem smo ukopani u smrt i uskrsnuće Kristovo. Krštenjem Krist pokazuje put ljubavi. Pokazuje da postoji izlaz iz ljudske malenosti u božansku velikost, bezgraničnost. Pokazuje nam put da se čovjek do kraja očovječi suobličujući se njemu – Kristu.

Krštenje je temelj života. Ono nas čini usidrenim u pravi život koji se ovdje na zemlji ne ostvaruje do kraja već u vječnosti, ali nam se već ovdje daje sposobnost da nadom predokušavamo puninu života. U krštenju nam se Bog intimno objavljuje i osobno nam dolazi. Dolazi da nas uzme za ruku i povede onamo kamo nas je već stvaranjem predodredio.

Krštenje je, dakle, susret čovjeka i Boga – susret koji se po vjeri nastavlja i razvija u molitvi, u sakramentima, u upoznavanju Božje objave, u djelima milosrđa i tako sve do punine života za koju smo stvoreni.

Krštenje je, nadalje, dar i obaveza, milost i poziv. To nije nikakva čarolija ili alkemija kojom se snagom neke magije nešto samo po sebi događa. To je novo stvaranje čovjeka u kojem itekako važnu ulogu ima sam čovjek. U krštenju Bog i čovjek zajedno kreću u avanturu života. Biti kršten znači vjerovati da mi je Bog potreban, da sam sebi nisam dovoljan, da mi je njegovo čišćenje, njegova milost neophodna kako bih postao i ostao čovjek, božanski svet.

Krstiti se znači prihvatiti život kao dar Božji. Znači prihvatiti onakav život kakvog mi Bog daruje. Prihvatiti njegovu volju u životu. Mi ljudi lako vjerujemo dotle dokle se nekako naši i Božji planovi poklapaju. No, kada se dogodi da nam život donese nešto neočekivano, kad nas umjesto željenog zdravlja zadesi bolest, kad umjesto uspjeha dođe nepriznanje i osporavanja, kad umjesto prihvaćenosti naiđemo na poniženje, onda vrlo teško prihvaćamo križ i nosimo ga poput Isusa.

Krstiti se znači odgovorno u vjeri prepustiti se Bogu i znati iz njegove ruke primiti i dobro i zlo – i blagoslov i križ – vjerujući da Bog kuša, ali ne uništava, da Bog žrtvu i trpljenje nagrađuje i da samo ustrajnost do kraja vodi u život u punini.

Konačno, krštenje, ta milost koju smo primili, svakog od nas poziva da budemo svjedoci. Ono započinje pranjem u vodi, ali se nastavlja u življenju kršćanske vjere ostvarivanjem poziva na ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Ono nas čini zajedničarima kraljevskog svećenstva. Kao krštenici dobivamo snagu da mijenjamo, a time i odgovornost, odgovornost za cijeli svijet, za svakog čovjeka, koji nam je brat. Svima kao svjedoci trebamo pomoći da se krste: da se peru i suobličuju Kristu, izvoru života.

Pomislimo danas na svoje krštenje i dopustimo da Bog na nama ispuni svoju pravednost.