Što je vjera?

ČITANJA:

Dj 19,1-8

Ps 68

Iv 16,29-33

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Rekoše učenici Isusu: »Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.«

Odgovori im Isus: »Sada vjerujete? Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sam jer Otac je sa mnom. To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!«

Poštovani prijatelji!

U svom dugom govoru na Posljednjoj večeri, kako nam ga donosi Ivanovo evanđelje, Isus učenicima otvoreno govori o sebi, o svom poslanju, o svom nebeskom Ocu, o njihovom odnosu. Tumačio im je, tješio ih i pripremao za ono što tek treba doći. Učenici su mu u jednom trenutku uzvratili: ‘Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.’

Tvrdili su dakle da vjeruju kako je on od Boga došao, da je obećani Mesija. No svejedno, kad je došao čas, kad je Isus uhvaćen, mučen i ubijen, uplašili su se i razbježali. Baš onako kako je to Isus predvidio u istom razgovoru. Njihova vjera očito nije još bila zrela. Očito nisu bili dovoljno uvjereni kako je Isusova misija razbiti okove grijeha i smrti i da je žrtva na križu put do toga. Još su manje imali hrabrosti da ga u tome slijede. Izgleda da su sami još uvijek previše bili usredotočeni na naravne ciljeve: politički mir, naravnu radost, ovozemaljski uspjeh. Nebesko kraljevstvo, ljubav koju simbolično označava pranje nogu, uronjenost u jedinstvo Oca i Sina, punina istine koja se spoznaje snagom Duha Svetoga, sve to ipak je još uvijek bilo preapstraktno za njih, nerealno, daleko. A tvrdili su da vjeruju!

Što u stvari znači vjerovati? Što znači vjerovati u Isusa Krista? Što je vjera? Je li to spoznaja? Ili samo naslućivanje? Je li to tek emocionalna ushićenost i povremena euforija? Je li to skup ideja iz kojih slijede moralne norme i obredi prema kojima se čovjek može odnositi kao prema artiklima u šoping-centru: uzima što hoće i u količini koju on odabire?

Znamo naime da ljudi vrlo često govore kako vjeruju, ali ta vjera ne utječe na njihove stavove, na njihove odluke. Znamo također da vjeru nerijetko vrlo čudno poimaju i tumače, da su polovični i da spajaju nespojivo. Ponašaju se nerijetko tako da bi čovjek zaključio kako upravo odlučuju protivno onomu kako bi trebali po normama vjere. Imamo također primjera kako je kod mnogih vjera slijepa, fanatična, puna euforije, ali često graniči sa zdravim razumom ili mu čak proturječi.

Posebno imamo jako puno formalizma i hipokrizije u odnosu prema moralnim zakonima koje vjera promovira i traži da se poštuju. I to ne samo kod ‘običnih’ članova vjerničke zajednice već i kod onih odgovornijih. Možemo vidjeti kako neki od nas vjeru i svoje pozicije u zajednici vjernika zloupotrebljavaju za sebične ciljeve, za nekakav status, popularnost, političku moć, stjecanje materijalnog bogatstva i slične vremenite ciljeve.

Pitanje vjere očito je vrlo slojevito. Zahvaća podjednako i razum i emocije i volju. Izgrađuje ju jednako društveno naslijeđe i osobno životno iskustvo. Podjednako je važna za odnose unutar zajednice kao i unutar vlastite intime tj. čovjekova odnosa prema samom sebi.

Isus nam na pitanje vjere odgovara tako da je predstavlja kao put kojim valja ići. A taj put je on sam: njegove riječi, njegova djela, njegov primjer. Njega treba nasljedovati. Pa makar i u muku i smrt. Vjera je za njega nasljedovanje utemeljeno na povjerenju.

Očito je da takva vjera treba proći životnu kušnju. Treba biti iskovana kao željezo koje tek kad prođe kroz vatru, čekić i nakovanj dobiva željenu formu. Apostoli su ono što su već prije tvrdili puno realnije shvatili tek kad se dogodio Isusov čas i kad su se suočili s krhotinama svojih iskrivljenih vjera i uvjerenja, svojih očekivanja i interesa, želja i htijenja koje su nazivali vjerom. Trebali su biti ogoljeni do kraja u svojoj zabludi i nemoći da bi bili sposobni za pravi odnos.

Pogledajmo koliko i danas imamo vjernika u načelu, po imenu, no kada vjera dođe na kušnju, kada vjeru i vjersko – a to su vječne vrijednosti – treba pretpostaviti prolaznom, onda se ljudi rasprše i zatvaraju u svoje ‘mišje rupe’, baš kao i apostoli na Veliki petak.

Isus poziva na vjeru u sebe. Potiče nas da vjerujemo da je došao od Oca i da je jedno s Ocem i ohrabruje da ga nasljedujemo. On nam želi samo ponuditi mir, pokazati radost. On nas želi uvesti u svoj mir, unijeti u nas radost. U svijetu imamo muku. No on je pobijedio svijet i jamči nam mir koji nadilazi svaku ovozemaljsku mjeru.

Ali zato nam valja vjeru iskovati po njegovom receptu. Valja se ohrabriti i Božji mir pretpostaviti svemu što je prolazno. Vjera traži hrabrost. Ne može vjerovati onaj koji se boji, koji je zatvoren u uske prostore ljudskih mogućnosti, spoznaja i ograničenja. Vjera traži hrabre koji nadilaze sami sebe. Koji se vjerom ne junače niti rasipaju već su od vjere sazdani. Oni su potpuno pretvoreni u pouzdanje.