Što je to “jedino potrebno”?

ČITANJA:

Post 18,1-10a;

Ps 15,2-4.5ab;

Kol 1,24-28;

Lk 10,38-42

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

Hvaljen Isus i Marija!

Poštovani slušatelji Hrvatskog Katoličkog radija!

Nedjelja, Dan Gospodnji, upućuje nas na temeljitije slušanje Božje riječi i slavljenje otajstava muke, smrti i uskrsnuća Kristova. I baš je u ovom evanđeoskom navještaju riječ o slušanju Božje riječi. Čuli smo dosad brojna tumačenja i pouke na temelju ovog evanđeoskog odlomka iz Lukina evanđelja. Marta i Marija često su izazivale rasprave o tome što je to “jedino potrebno”, zatim potvrdu o tome da je kontemplacija uzvišenija od djelovanja. Ovdje nije riječ o kontemplaciji nego o slušanju riječi koja pozivlje na vjeru i zauzetost.

Danas vam želim predložiti nešto drugo. Pođimo od jednog prizora. “Jednog lijepog mirnog popodneva na dnu crkve je klečala žena uronjena u molitvu. Dvoje djece, dječak i djevojčica, provuklo se unutra, umočilo svoje prste u blagoslovljenu vodu i pobožno načinilo znak križa. Tiho su zatim sjela u prednju klupu. Žena ih je pozorno promatrala i radovala se uglađenu ponašanju djece.

Ali njezina je radost bila brzo pomućena. Djeca su naime još uvijek sjedila mirno, s rukama u krilu, ali nisu micala usnama. Sjedila su jednostavno tu, očito savršeno nedjelatna. To je ženu toliko smetalo, da uza sve nastojanje nije mogla nastaviti svoju molitvu. Konačno nije više izdržala, ustane i pođe pred djecu.

“Ali sada morate početi moliti, a ne samo ovdje sjediti”- šapnula im je.

Djeca su je čudno pogledala i kazala: “Ali mi molimo čitavo vrijeme!”

A koje molitve molite? Htjela je znati žena. Ovaj odgovor je toliko zbunio djecu, da nisu odgovorila ništa. Ona uopće nisu razumjela pitanje.

Sada se i sami moramo pitati: Što zapravo znači moliti? Ova kratka zgoda daje nam misliti. Jesu li djeca stvarno molila? Trebamo li za molitvu bezuvjetno izgovorene riječi i sastavljene tekstove? I mora li u molitvi razum biti stalno stvarno aktivan? Pogledamo jednom ozbiljno kako izgleda naš životi iz dana u dan. Unatoč brojnim djelatnostima, koje određuju naš dan, u našem životu postoje i trenuci kad jednostavno samo “jesmo tu”. Ima trenutaka kad se uz nekog određenog čovjeka osjećamo ugodno i “jesmo” sretni u njegovu društvu. Kad ovo prenesemo na naš odnos prema Bogu – biti sretni u Njegovoj prisutnosti, osjećati se ugodno i biti zadovoljan s time da u njega možemo naći mir i postati svjesni Njegove nazočnosti, nije li ovo put da u molitvi budemo povezani s Bogom?

A sada, zamolite Duha Svetog da vas povede u ovoj molitvi…

Prenesite se u Betaniju u kuću Marije i Marte… Gledajte Mariju koja sjedi do Gospodinovih nogu… Isus vjerojatno nije govorio čitavo vrijeme, a ni Marija zacijelo nije čitavo vrijeme slušala… Oboje su sigurno neko vrijeme šutjeli… Zamislite si ovaj prizor kao da se nalazite ondje… I vi sjednite do nogu svoga ljubljenog Gospodina… Radujte se tomu…Ostavite sav posao neka počine i provedite vrijeme tako da sjedite kod Gospodina, jednostavno ne čineći ništa i šuteći… Uživajte u Učiteljevoj nazočnosti… Možda ćete tada bolje shvatiti zašto je “Marija odabrala bolji dio”?! (pripremljeno prema Josef Pichler; Udisati Boga, Škola molitve.)