SVAKODNEVNO 7:45 Trenuci tihe sreće
Najstarija je dnevna emisija Hrvatskoga katoličkog radija. Prvi put je emitirana 22. rujna 1997. godine. I do danas se emitira svakoga dana u 7.45 sati (osim nedjeljom), kao petminutno promišljanje o životu jedne žene, majke, učiteljice, a danas i bake čije je radijsko ime – Dorica Barbić. Stil kojim se izražava otkriva pjesnikinju, pripovjedačicu, vjernicu, osobu visokog poštovanja prema domovini. Dorica Barbić sa svojom maštom, znatiželjom, srčanošću, toplinom i jednostavnošću sastavni je dio svakog jutra naših slušatelja. Svojom bliskošću i neposrednošću u komunikaciji ustrajno promovira trajne humanističke i kršćanske vrijednosti prihvatljive i razumljive svakom čovjeku.
Sv Duje polnocka
Sv Duje polnocka
/
Mislim kako svaki čovjek, pa i onaj najnesretniji, ponekad doživi one dane tihe sreće. Dobro, dobro, možda ne dane, možda su to samo trenuci koji će isto tako već za tren nestati…Ali dok traju, beskrajno su lijepi. Da kao nekada pišem pjesme, napisala bih baš jednu s tim naslovom- Trenuci tihe sreće.
Oni čak i ne ovise, dapače gotovo nikada ne ovise o našem trenutnom životu, životnoj situaciji. Možemo ih doživjeti i kada je ta naša životna situacija sve drugo više nego tiha i sretna. Možda baš stoga i osjetimo njih, trenutke tihe sreće. I najčešće prethode nečem burnom i teškom.
Najljepši su, ti trenuci tihe sreće, kada su vezani uz Oca našeg Nebeskog ili drage ljude. Krivo kažem! Najljepši su onda kada su vezani uz Oca našeg Nebeskog i drage ljude..
Trenuci tihe sreće, na žalost, ne traju dugo. Pa već im i samo ime to kaže – trenuci. Baš to im daje posebnost i ljepotu. Najljepši su, i odista su to, trenuci tihe sreće, dok srce, duša uživa u njima, dok još mozak, um, pamet, kako hoćete, ne zvoni na uzbunu kako će ih ovo ili ono iz stvarnog života prekinuti!
Sada dok uživamo u njima,ako smo se to s godinama, iskustvom naučili – u njima uživati.Tada njihov prestanak, kraj neće za dušu biti bolan. Oni će dati snagu za sve što slijedi, što nas čeka ili iz čega nismo ni izašli, samo smo malo predahnuli, uhvatili trenutke tihe sreće.
Oni skroz realni među nama, nikada neće priznati da takvi trenuci uopće postoje, makar su ih oni u svom realizmu itekako svjesni.
Mi sanjari priznajemo njihovo postojanje. Osobito oni koje život nit ne mazi, nit ne pazi pružajući dojam da muke, brige, tjeskobe, problemi ne prolaze, da nikada i neće proći…da se samo nadovezuju jedni na druge…
I sada se vraćam na ono s početka kave. Dobro, dobro, negdje oko sredine. Kada nam je tako u životu onda nam baš ti trenuci tihe sreće vezani uz Oca našeg nebeskog i drage ljude pomažu živjeti i preživjeti u moru, beskraju briga, problema, nerazumijevanja…
Može netko kazati:
-Ma daj Dorice!
A sama ću ovako, dok smo još na početku godine kazati:
Svima nam u životu , ma kakav bio, želim puno trenutaka tihe sreće koji će onda pomoći proživjeti i preživjeti sve one oko njih!