Prepoznajemo li živoga Boga među nama?

ČITANJA:

Sir 2,1-11;

Ps 37,3-4.18-19.27-28.39-40;

Mk 9,30-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati. I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Isus je imao svoju dvanaestoricu, najuži krug učenika i prijatelja kojima nije ništa tajio. Uvijek im je sve otvoreno govorio, objašnjavao i učio ih. Dao im je vlast da liječe bolesne, da izganjaju zloduhe, da navještaju radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. Zbog toga im na kraju svog javnog djelovanja u Galileji otvara do kraja svoju nutrinu. Predstoji mu put u Jeruzalem gdje će biti nasilno uhvaćen, mučen i ubijen. Zbog toga je Isusu važno da učenici upoznaju smisao njegova poslanja. On želi da postanu zreli i Bogu predani ljudi. No učenici iako svakodnevno žive s Isusom, slušaju ga, promatraju čudesa i obraćenja ljudi, njihovo srce još do kraja ne vjeruje i nije predano za Božje planove. Zbog toga niti ne razumiju što znači kad im njihov Učitelj govori da se »Sin Čovječji predaje u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.«

I mi toliko često dolazimo u crkvu na Misu, ali da li vjerujemo? Da li vjerujemo da je Bog uistinu nazočan na Misi, da nam On govori preko svoje Riječi u Svetom Pismu, da li vjerujemo da Bog čuje naše molitve…? Ako vjerujemo onda nam srce i duša trebaju zaigrati od radosti: »Isuse, ti si ovdje s nama«. No često se događa posve suprotno jer se ne prepoznaje živi Bog među nama. Zato se potajno ispod klupa koriste mobiteli za vrijeme Mise, zato se žvaču kaugume, zato se priča pod Misom i u crkvi… zato se mnogi nedostojno i u smrtnom grijehu pričešćuju. Zato se i ne razumije Božji govor za naše živote.

Ni apostoli nisu razumjeli Isusa, te zato odmah iza toga raspravljaju tko je od njih najveći. No Isus je strpljiv, pun je ljubavi za učenike. On se ne ljuti, nego im posvješćuje ljepotu služenja. Darivanje sebe i nesebičnost oplemenjuje čovjekovu dušu i tada se prepoznaje Božja blizina. Slijedi prekrasna slika, Isus se sagiba i grli dijete… Tako se naš Spasitelj sagiba prema nama i grli nas. Slijedimo njegov primjer i naučit ćemo živjeti po Božjem nadahnuću. Poslušajmo još jednom: »I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«