Prepoznajemo li se u bogatašu ili u Lazaru?

ČITANJA:

Jr 17,5-10;

Ps 1,1-4.6;

Lk 16,19-31

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«

»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže mu Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Neće biti loše ako ovaj odlomak Evanđelja pokušamo razumijeti od kraja. Ne od početka, nego baš od kraja. Naime, bogataš moli oca Abrahama da pošalje Lazara kako bi upozorio bogataševu braću da se poprave u svojem raskošnom životu, te da ne budu toliko oholi. Abraham mu odgovara da neka slušaju Mojsija i proroke, na što bogataš opetovano moli jer se nada da će poslušati ako im se obrati netko od mrtvih. A Abraham mu odgovara da onaj tko ne sluša Mojsija ni proroke neće poslušati sve da i od mrtvih tko ustane.

Moram priznati da se kao mlada osoba nisam baš slagao s Abrahamovom tvrdnjom. Kada bi netko od mrtvih ustao, to bi bila prava senzacija, tko ne bi povjerovao? No, kako mi život tovari sve više i više godina na leđa, sve se više slažem s Abrahamom. Naime, s jedne strane kao rektor Nacionalnog svetišta često susrećem ljude koji tako zdušno mole svetog Josipa da ih zagovara kod svoga djevičanskog sina Isusa, i pripovijedaju mi o svojim uslišanjima. S druge strane, tako se često susrećemo s ljudima koji se lako poigravaju s drugim ljudima, brineći samo o vlastitim apetitima.

Zar nemamo dovoljno čuda? Prije proglašenja nekoga blaženim ili svetim, potrebna je potvrda s neba, odnosno da se dogodi čudo. Crkva čudom smatra ono djelo koje se ostvaruje mimo prirodnih zakona na nama ljudima neobjašnjiv način. Najčešće su to čudesna izlječenja za koja su liječnici objasnili da ne mogu objasniti kako je došlo do izlječenja. Takvih čuda ima posvuda, kako u prostoru tako i u vremenu. Da postoje i oni ljudi koji su već bili mrtvi pa su na molitvu nekih ljudi, a snagom Kristove ljubavi prema moliteljima, ponovno živi. Ako se to sve događa, zašto onda i danas ljudi žive poput gore spomenutog bogataša?

Znam da bih sada jako lako mogao napasti sve one koji napadaju nas kršćane, no dok Isus pripovijeda ovu parabolu, misli li i na nas koji slušamo Hrvatski katolički radio, ili koji redovito nedjeljom ili možda češće idemo na svetu misu, ili koji svaki dan molimo barem krunicu milosrđa?

Tko to od nas ne čezne za nekim posebnim Božjim zahvatom u vlastitom životu. Ili tko to od nas ne pokušava opravdati svoje ne činjenje. Zar mislite da spomenuti bogataš nije pomislio kako je Lazar zaslužio svoje siromaštvo time što nije radio, ili što nije bio dovoljno snalažljiv, ili što nije dovoljno sposoban?

Isus nam ne daje nikakve karakteristike osobnosti siromaha, već opisuje siromahovu nevolju, dok je bogataš čovjek koji ima potrebu to što posjeduje pokazati lijepim odijelom, gozbama koje priređuje kako bi prezentirao, valjda, svoju moć i imovinu, i jednostavno, kako ne bi bio sam. Da, često su bogataši pored svog svojeg bogatstva jako usamljeni. Možda su upravo to elementi po kojim bismo trebali propitivati svoje ovozemno ponašanje.

Nadalje, zanimljiv je cijeli razgovor bogataša i Abrahama. Bogataš govori o strašnim mukama. I još uvijek ne pokazuje poniznost, što se vidi u njegovu odnosu prema Lazaru. Traži da mu Lazar bude sluga i na drugom svijetu. Kada biva odbijen, bogataš odmah ima novu želju, pa opet i opet. Slika je to neutažene gladi koja je vazda prisutna kod zadovoljenja tjelesnih potreba. Kako je to lijepo opisao pjesnik Petar Preradović: Ljudskom srcu uvijek nešto treba, Zadovoljno nikad posve nije: Čim željenog cilja se dovreba, Opet iz njeg sto mu želja klije.

I, konačno, bogatašu Isus ne spominje ime, već samo da je bogataš, dok je ime siromaha zapisano i obznanjeno: Lazar. Možemo to lijepo povezati s prorokom Izaijom koji zapisuje Božju riječ Izraelu: Imenom sam te zazvao: ti si moj! (Iz 43,1)

Još jedna važna činjenica iz spomenute prispodobe, a to je postajanje velike provalije između Lazarova svijeta i bogataševa svijeta. Nema prijelaza iz jednoga u drugi svijet. Naš bogobojazni narod kazao je to svojom poslovicom: “sit gladnome ne vjeruje.” No, jako je važno iz ovoga iščitati kako u ovom vremenitom svijetu još uvijek možemo odlučivati i prelaziti iz svijeta užitka u svijet požrtvovnosti, a kada iz vremenitosti prijeđemo u vječnost, prijelaza više neće biti.

Stoga, isplati se sada na ovom vremenitom svijetu pretrpiti određenu žrtvu da bismo u vječnosti imali utjehu i radost.