Pozvani smo s punim pouzdanjem oslanjati se na nebeskog Oca

ČITANJA:

Mal 3,13-20a;

Ps 1,1-4.6;

Lk 11,5-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.«

»I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.«

»A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«

Vidjevši Isusa u molitvi, učenici su ga zatražili da i njih nauči moliti. On bez zadrške odgovara njihovoj želji, štoviše, uči ih da Boga smiju zvati svojim Ocem i predaje im molitvu Očenaša u kojoj je sažeo sve što je nužno za život. U odlomku koji se nadovezuje na molitvu Očenaša, Isus produbljuje pouku o molitvi. Stoga učenicima daje primjer čovjeka u potrebi koji o ponoći odlazi svome prijatelju tražiti pomoć. U toj se slici možemo svi prepoznati u trenucima svoga života – u času ponoći kada smo prepušteni sami sebi, u doba u koje nije prikladno odlaziti drugima i zvati ih, upravo u tom času ovaj čovjek iz evanđeoskog odlomka odlazi svome prijatelju jer se uzda u njegovu dobrotu, u njegovu pomoć. I on to čini bezočno, kako navodi evanđelist, ne obazirući se na trenutak i prikladnost svojega zahtjeva, već ustraje u traženju u nadi da će mu prijatelj dati što mu treba. Tome stavu Isus želi podučiti svoje učenike, naime, ne samo da smijemo moliti našeg nebeskog Oca za pomoć, nego smo pozvani s punim pouzdanjem se oslanjati na njega u svakoj našoj potrebi i u svako doba ako se nađemo u nevolji.

sus nam želi reći: naša se vjera i proslava Boga očituje u našoj spremnosti da ispružimo svoje prazne ruke i dopustimo da ih Gospodin ispuni dobrim darovima. Ako se možemo pouzdati u naše zemaljske očeve i prijatelje da će nam izići u susret kad god nam je to potrebno, koliko li smo više pozvani razvijati stav povjerenja i posvemašnje oslonjenosti na dobroga nebeskog Oca čija je darežljivost neizmjerna, koji je u dobru rasipan i nenadmašiv. Isusove riječi „ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“ trebaju nas ispuniti povjerenjem da nismo prepušteni nekoj pustoj sudbini ili ispraznom nadanju već da naš život vodi Duh Sveti, Očev dragocjeni dar. Tako pouka o molitvi završava upućivanjem na Duha Svetog, izvora svakog Božjeg dara, onoga dara koji vodi u vječni život.

Ponukani Isusovim riječima nemojmo se bojati raširiti svoje ruke prema našem Nebeskom Ocu koji nam je spreman uvijek izići ususret. Ustrajno se nadajući da će nas naš Otac čuti i uslišiti barem zbog naše bezočnosti odnosno strpljivog iščekivanje Njegove dobrote. Svojega Oca ne trebamo tražiti u nekim spektakularnostima i misliti da samo „posebni“ imaju pristup njemu, već ga tražimo u redovitosti svojega života. Najprije u svojoj obitelji, svojim najbližima, zatim svojim kolegicama i kolegama na radnom mjestu, u svom susjedstvu. U sakramentima Crkve koji nam otvaraju direktan pristup njegovoj milosti. Neka nas Isusova lekcija o molitvi koja i nije zapravo lekcija nego primjer da ako ne molimo da to onda započnemo. A ako molimo, da to činimo još gorljivije svjesni kako će naša molba do našega Oca zasigurno doći. Ne bojmo se staviti svoj život u njegove ruke.

Vlč. Luka Ćosić, župni vikar župe Bezgrješnog začeća BDM u Valpovu